Sigurno nije najugodniji osjećaj, kao čovjek, narod, puk, domovina, država biti od nekog središta moći proglašen smećem. Za katolika je to tim izazovnije što cijelo došašće, a posebno treća nedjelja u njemu, svojim porukama naviješta veliku, beskompromisnu i na Bogu utemeljenu radost. Tu radost ne mogu otkinuti hirovi ovih ili onih zemaljskih moćnika, ta je radost stvar srca, vjere, onog svijetla kojeg u nama pali Božji dodir na način svijeća na našim adventskim obilježjima. Srce vjernika ima kao utjehu Svetu Obitelj, onu koja je sigurno imala najniži mogući »kreditni rejting.«

»I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.«(Lk 2, 7).
Možemo se pronaći i u apostolovoj riječi: »Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.«(1 Kor 4, 13).
Zagledani u jaslice, otkrivamo Malog Boga koji se rađa među životinjama koje ga prepoznaju kao svoga Gospodara, ali On je i među njihovim ne baš uvijek privlačnim okolnostima života.
Kliče Bog u proroku Nehemiji: »Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost.« (Neh 8, 10)
Naša je radost uvijek na kušnji. Zgodna priča veli kako je neki čovjek naišao na spremište u kojem je Vrag držao sjeme koje je namjeravao posijati u ljudska srca. Najbolje mu je bilo sjeme obeshrabrenja koje je moglo rasti posvuda. Kad je pitao Sotonu ima li neko mjesto na kojem to sjeme obeshrabrenja ne bi moglo rasti, ovaj je odgovorio: Jedino mjesto na kojem ono ne može niknuti je srce zahvalna čovjeka.
Zagledani u Božja svjetla došašća zahvaljujemo na daru vjere, daru Božje blizine, srcima svetih koja su nam darovana, srcima koja osjećaju Božića u sebi i nastoje ga živjeti.
Naš je rejting jednak Božjem, On nas poziva na najviše i najbolje. (vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)