Vi ste ovdje:   O nama / Uršulinska duhovnost

Uršulinska duhovnost

»Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret...« Mt25,6

»Ljubav Zaručnikova, štoviše, Zaručnik Ljubav, traži za uzvrat samo ljubav i vjeru. Stoga neka je ljubljenoj dopušteno da uzvrati ljubav. Zašto da zaručnica ne ljubi, i to zaručnica Ljubavi? Zašto da Ljubav ne bude ljubljena?
S pravom se ona odriče svih ostalih čežnji i potpuno se posvećuje samo ljubavi. Ona treba uzvraćanjem ljubavi odgovoriti na samu ljubav. Pa kad se i sva prelije u ljubav, što je tu u usporedbi s vječnim izviranjem onoga Izvora? Ne teku zacijelo jednako obilno onaj koji ljubi i sama Ljubav, duša i Riječ, zaručnica i Zaručnik, Stvoritelj i stvorenje, onaj koji je žedan i sam izvor. Što dakle? Zar će žudnja zaručnice, želja onoga tko uzdiše, žar onoga tko ljubi, povjerenje onoga tko iščekuje nestati i sasvim iščeznuti zbog toga što se ne može istom mjerom nositi s divom, u slatkoći takmiti se s medom, u blagosti s janjetom, u čistoći s ljiljanom, u sjaju sa suncem i u ljubavi s onim koji je Ljubav? Nipošto! Stvorenje doduše manje ljubi, jer je i manje, ali ako ljubi iz svega sebe, tamo gdje je punina, ništa ne nedostaje. Zato, tako ljubiti znači vjenčati se, jer ne može tako ljubiti, a biti malo ljubljena, kao što se cjelovit i savršen brak sastoji od pristanka dviju osoba. Uostalom, nitko ne sumnja da Zaručnik-Ljubav dušu i prije i više ljubi.« (sv. Bernard iz Clairveauxa, opat i crkveni naučitelj iz 12. st.)

»The heart of worship...« (Matt Redman) (klikni ovdje i poslušaj original...)

»Kad sve utihne...« (Matt Redman) (na hrvatskom)

»O moja ljubavi! Moj živote; moja nadublja žeđ! Ispuni bezdane moga srca! Svaki te moj disaj traži, svaki otkucaj srca moga tebi je upravljen. S tobom živim - bez tebe umirem.
Pojačavš moj nemir, samo da te više tražim i dublje žeđam za tobom; u meni rastvaraš bezdane koji žeđaju za tobom... Motriš moje trzaje i slušaš moje dozivanje i moj napor da te dohvatim. I kada me vidiš bespomoćnu i iznemoglu od čežnje, sam mi prilaziš i uranjaš me u svoje dubine gdje se smirujem, jer me svu obuhvaćaš - sjedinjujući se sa mnom, o Ljubavi, Ljubavi...! I ja sam sretna... u sebi nosim ocean bez granica i bez dna. Ja sam ti, a ti si ja; ja sam sva ljubav...« (s. Marija od Presv. Srca)

Što je to uršulinska duhovnost? Kakva je to duhovnost? Po čemu se ona razlikuje od karmelićanske, franjevačke ili isusovačke duhovnosti?

Neke ćete odgovore moći pronaći i na ovim stranicama...

Uršulinska duhovnost...?

Ona izvire iz evanđelja i crpi iz svega duhovnog bogatstva Crkve. Za uršulinku je Krist sve, kao što je to bio i sv. Anđeli Merici. Djevičanska posveta oblikovala je sav njezin život. Za Anđelu je Krist bio jedina ljubav, jedino blago, jedini Ljubitelj, jedini Zaručnik, Jedini...

Djevičanstvo je za Anđelu sjajna avantura koju predlaže Bog-Ljubav, a koju prihvaća odgovor ljubavi ostvaren u crescendu, sve većem porastu prisnosti, što je nadasve milost bijega od grijeha protiv ljubavi. Takvo je djevičanstvo u vidu zaručničkog odnosa sazdanog od kontemplacije i akcije, od darivanja i odricanja, od raspoloživosti, od svjesnih i slobodno odabranih izbora.
Jasno je da je Anđela zabljesnuta posvemašnjim i apsolutnim djevičanstvom, koje je stanje cjelovitosti koja ne dopušta nikoje onečišćenje, nikoju napuklinu, nikoje propuštanje. Predmet djevičanstva je dvostruka ljubav, nepodijeljeno srce slobodno od svega, prozirno i potpuno okrenuto Bogu; ono je ona ljubav koja je život samoga Boga priopćena čovječanstvu.

Podsjećanje na dostojanstvo zaručničkog sjedinjenja s Kristom uvodi u govor o praktičkim i stvarnim posljedicama. Prva je ta koja se tiče i nutarnjeg držanja i vanjskog ponašanja. Radi se o tome da se kao središnja točka sačuva upravo to zaručničko dostojanstvo i majčinstvo koje iz njega izvire. Svjedočenje životom i djelovanjem. Anđela je sigurno na dubok način osjećala taj poziv na duhovno majčinstvo koje se vrši jednako svjedočenjem kao i životom.

Jasno je zašto Anđela pridaje toliko veliku važnost svjedočenju u vidu izgradnje bližnjega. Kraljeva zaručnica želi mu osvajati podložnike; zaručnica Sina Božjeg želi mu rađati djecu. I upravo se po tom majčinstvu zaručnica ostvaruje. Već njezina sama prisutnost u društvu morala bi dostajati da oko sebe podigne zanimanje za svoga Gospodina. Ma kakva bila njezina životna sredina, ma kakav bio njoj povjeren rad, uršulinka se potpuno ostvaruje u intimnosti sa Zaručnikom, ali istodobno i u svom duhovnom majčinstvu.
To se majčinstvo ostvaruje u nastojanju da drugi upoznaju Radosnu vijest – da nas Bog ljubi – a preko toga se tka svagdanje tkanje života. Zahvaljujući tom jednostavnom životnom svjedočenju, Anđelina kći gradi, »izgrađuje« u bližnjima kršćanina, dijete Božje, a katkada i zaručnicu Kristovu.

Meričijanska je duhovnost strahovito uzvišena. Meričijansko djevičanstvo nema granice u svojem usponu prema Bogu. Imamo primjer u bl. Mariji od Utjelovljenja, najvećoj francuskoj mistikinji 17. stoljeća. Udana i majka obitelji, redovnica uršulinka i prva misionarka, jedna je od najpotpunijih ostvarenja meričijanskog ideala djevičanstva. Čitavo njezino biće, prikazano kao zaručnički dar Kristu, bilo je usmjereno prema njemu. Ona je živjela od njega i po njemu postala »majka Kanadske crkve«. Bilo je to duhovno majčinstvo kao plod njezina djevičanstva duha.





Za sv. Anđelu Isus je jedino blago, ljubav, Zaručnik...



For st. Angela Christ is only treasure, Love, Spouse...



Duhovni život, unutarnji život...?
Život duše sa svojim Bogom, tj. Božji život u intimnosti vjernika.

Dijalog na najdubljoj razini, a oblik ovisi o vjeri, dobi, sklonostima…

BIT DUHOVNOG ŽIVOTA je težnja prema JEDINSTVU s Kristom.
Duhovni čovjek je čovjek uprta pogleda u NEBO. Zna da je zemlja samo prolaz, ali je zauzet za tu zemlju.

BOG – prvi sudionik duh. života
ČOVJEK- drugi sudionik duhovnog života
SUSRET BOGA I ČOVJEKA
Lallemant: »Bit duhovnog života sastoji se od: s jedne strane ona je Božje djelovanje u duši, u svjetlu koje rasvjetljuje razum, u nadahnućima koji dotiču volju, a s druge strane u suradnji duše sa svjetlom i pokretima milosti.«
Duhovni život je PRISUTNOST, odnos dvaju bića koji si imaju što reći. Tako je molitva polet srca prema Bogu… »srdačno propinjanje prema Bogu…« (sv. Augustin)
Postoje različite molitve, ali cilj je da postane trajno stanje, da se stalno moli… jer je ona u biti Božje djelovanje u nutrini čovjeka… poticaj Duha koji moli u nama: »Abba! Oče!« (Gal 4,6)
Duh potiče na molitvu, na susret! Samo je jedan put do Boga – put molitve! (usp. Terezija Avilska)
Vrste molitve: mislena, usmena, osobna, zajednička, obrasci, spontana, pjevana… vrijednost ovisi i POLETU SRCA. Mora proizlaziti iz dubine srca, onda ima vrijednost!

GRÜN, Anselm, MOLITVA KAO SUSRET, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
UVOD
Molitva je dijalog, ali teško je reći kakav dijalog jer Bog nije sugovornik kao čovjek. Možda je bolji izraz SUSRET. U susretu je Ja i Ti. Ovaj je Ti je Bog. Čovjek dolazi k sebi u susretu s drugim Ti. Ja iz susreta izlazi drugačiji nego je ušao u susret. U susretu s Bogom događa se preobrazba, čovjek dolazi u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutranijom jezgrom. Susret je dar, zato je za molitvu bolje reći da je susret jer sam Bog čeka čovjeka za susret. Najbolji susret u Bibliji je onaj Marije i Elizabete… dotiču dubine jedna drugoj, kliču od radosti. Ovaj susret možemo promatrati kroz četiri koraka koja ćemo uzeti i kao pravila za susret.

1. KORACI SUSRETA
1.1. Susret sa samim sobom

Moram biti sa sobom, a to najčešće nismo, jer misli lutaju amo-tamo. Prvi čin molitve je doći u dodir sa samim sobom. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, jer ako odmah pobjegnem u pobožne riječi, misli i osjećaje, molitva me neće dovesti u susret s Bogom. Često je teško točno odrediti što dolazi prije susret sa sobom pa s Bogom ili obrnuto.
Kako doći do te točke samoga sebe? Pitaj se: TKO SAM JA? … Ja nisu moji osjećaji, misli… Ja je u dubini… po tome sam različit od drugih… Bog je mene pozvao imenom, i ja sam posve jedinstvena u čitavoj povijesti čovječanstva, jedina osoba kao JA… Susresti se sa sobom znači naslutiti ovu jedinstvenost.
Drugi način je preko disanja.
Udisaj – u mene ulazi Božji Duh… izdisaj - otpada sve ono što ja nisam… naravno, ne mogu zadržati taj svoj ja, ali mogu naslutiti…

1.2. Susret s Bogom
Možemo pasti u napast i reći: Pa ja sve znam o Bogu, poznajem ga… Ipak, je moje znanje i moje projekcije o Bogu sam BOG? Slike o Bogu ne možemo zamišljati kao ljude s kojima se susrećemo… Bog je uvijek nešto drugo, ljubav koja me gleda, koji je bliži meni nego ja sam sebi… ljubi me, blizu mi je, a u isto vrijeme Silni, Veliki, Stvoritelj, Beskraj…
Sve slike o Bogu ne mogu nam dokučiti tajnu Boga… ipak, taj tajanstveni Bog mene je prvi zazvao, mene ljubi i čeka… On je osoba koja me neizmjerno voli!
Može se pojaviti osjećaj ODSUTNOSTI Boga… to je normalan put traženja Boga koji je u dijalektici prisutnosti Odsutnoga ili odsutnost Prisutnoga…
U Kristu nam je postao blizu, pokazao Srce… dao jednu sliku sebe jer »tko je vidio mene, vidio je Oca…« (Iv 14,9).

1.3. Razgovor s Bogom
Što reći Bogu kad on već sve zna? Bogu moja molitva nije potrebna, ona je potrebna meni jer na najtemeljnija pitanja o sebi mogu naći odgovor samo u Bogu, ljudi mi ne mogu dati odgovor o smislu mog života… molitva daje osjećaj sigurnosti, shvaćenosti i prihvaćenosti… što čovjek može reći o tajni smrti, npr.? Tu samo Bog može dati odgovor…
Što reći Bogu? SVE, sve što živim, radim, mislim, o ljudima, o sebi… o nadi, o strahovima… o ljutnji i na samoga Boga, o nerazumijevanju… psihološki je dobra vježba govoriti i naglas Bogu, jer izgovarajući riječi činim dobro sebi… naravno, ovo nije pravilo i ne bi smjelo uvijek biti…
Drugi način… sjesti i šutjeti, riječi će doći same od sebe…
Zapravo, ne moram se truditi misi oblikovati u riječi, jer mnoge stvari i ne mogu izreći… prvo će izići ono što nisam dobro napravio… to je trenutak ISTINE, i dobro je tako jer istina oslobađa, smijem biti pred Bogom i s tom istinom, ne trebam se bojati, ni skrivati iza maske, na koncu, Bog ionako zna istinu, važno je da je ja sam ne skrivam od sebe samoga… budem li to radio, nakupit će se prašine u mom odnosu s Bogom… Molitva je upravo trenutak kad tu prašinu mičem i smijem stajati pred Bogom sa svim svojim slabostima jer Njegov pogled oprašta i liječi…
Bogu smijem pokazati svoje osjećaje, svoju tamu, svoje ljutnje, sve što sam potisnuo, sva svoja raspoloženja, sve, sve… SAMO AKO STAVIM SVE TO PRED BOGA, MOLITVA ĆE ME OSLOBODITI! Ne trebam se plašiti svega onoga što se nalazi u meni, sve smije biti, ali sve treba staviti u odnos s Bogom jer u suprotnom, bit će isključeno iz mog života, a tako mi može naškoditi, a ne pomoći.
Molitva mora biti ISKRENA, a ne pobožna. Važno je osluhnuti i svoje tijelo i snove… napetosti govore da negdje Boga ne puštam… Moji mi snovi govore što je u meni još trulo, što je u mom podrumu mračno jer ne puštam Boga u svoje dubine… Molitva znači pustiti Boga u sve predjele moga tijela da ih rasvijetli i unese život u njih.
Kad sam sve predao Bogu, doći će pitanja o smislu mog života… molitva vodi u istinu! A istina oslobađa i uspostavlja red u tebi.
Prošnja
Govorim Bogu svoje želje i molbe, smijem i to. Isus nas poziva: »I što god zaištete u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu« (Iv 14,13). U molitvu mogu osjetiti da me Bog uslišava, da me štiti i da sam u njegovoj ruci i da mi ništa neće naškoditi što god se dogodilo.
Mjesto intimnosti
Bogu smijem reći sve svoje najunutarnije želje, osjećaje, potrebe, čežnje, ljubav… možda će mi i nestati riječi, pa tu geste mogu pomoći, položaj tijela… Reći Bogu sve u intimnom razgovoru nešto je najljepše što se u molitvi može dogoditi jer tada Bog postaje TI, postaje osoba, a naše srce je živo za njega. Zato je za molitvu važno mjesto – tamo gdje mogu unići u svoju intimu i biti u istini s Bogom.

1.4. Šutnja pred Bogom
Kad si rekao sve, tada nastaje šutnja… prvo šutnja kao slušanje, a onda kao sjedinjenje…
1.4.1. Šutnja kao slušanje
Ako je molitva susret JA i TI, onda i onaj drugi sugovornik ima pravo nešto reći… No, kako možemo čuti Boga? On ne govori kao čovjek…? Javljaju se misli, no i to psihologija kaže, dolazi iz podsvijesti, ipak ne zna zašto baš ova misao sada, a ne neka druga… tako da nam Bog može preko naših misli govoriti. Naravno, tu postoji i opasnost: kako znam da ove misli govori Bog, a ne ja?
Monasi razlikuju tri vrste: od Boga, od demona i od mene. Prepoznat ću ih po djelovanju!
Od Boga: uvijek MIR I OPUŠTENOST
Od demona: NEMIR, TJESKOBA, GRČ
Od mene: RASTRESENOST, POVRŠNOST, UDALJAVANJE OD MENE SAMOGA.
Npr. U molitvi dođe što sam krivo napravio… i sva predbacivanja i mrcvarenja koja se pojave nisu od Boga, nego od demona, jer Bog gleda milosrdnim srcem i ne muči čo. Javlja se mir, unatoč krivnji i zlu koje sam učinio. Mučenje i nemogućnost sebi oprostiti dolaze od nad-ja, koje želi da smo savršeni i krivicu ne može oprostiti jer ruši idealnu sliku o nama. Mi često tražimo previše od sebe…
Npr. Dobro je zamisliti svoj život za deset-dvadeset godina unaprijed i vidjeti kako se osjećam dok o tome razmišljam… tamo gdje ima većeg mira u meni, tamo je volja Božja za mene. To je dobro pred odlukom u samostan ili ne.
Bog možda neće odmah dati odgovor ili osjećaj, nekad treba čekati. Božja šutnja nas uči osjetljivosti na njegov govor koji je tih i nježan…
Božju šutnju treba izdržati, ne je preskakati jer se može dogoditi da šuti i imamo osjećaj da govorimo zidu, da smo sami… Božja je slobodna odluka kada će i kako odgovoriti. Često dopušta da se oslobodimo svojih slika i predodžbi o njemu… da se oslobodimo rastresenosti… On čeka moj i tvoj povratak u tišinu vlastitog srca.
1.4.2. Šutnja kao sjedinjenje
Događa se pod dva vidika: sjedinjenje Božjeg TI s mojim JA, i drugo sjedinjenje Boga u meni samome.
Šutnja je uvjet za ovakvo sjedinjenje. Isto je i kod dubokih prijateljstava i kod zaljubljenih… ima vrijeme riječi i vrijeme kad bi svaka riječ bila suvišna, nastaje tišina jer se događa sjedinjenje u dubini srca.
Zadnja faza molitve je uvijek šutnja pred Bogom. Šutjeti i dopustiti da te Bog gleda s ljubavlju. U toj fazi molitve mi ne činimo ništa, šutimo i sjedimo, a Bog nas gleda. Slično kao kad se dvoje ljudi vole, bilo prijatelji, bilo bračni drugovi, dovoljna je prisutnost, ne trebaju riječi.
U molitvi postajemo svjesni svoga dostojanstva, postajemo osjetljivi na Božju prisutnost, na Njegovu ruku koja je nad nama.
Mojsije se nije mogao približiti gorućem grmu, sve dok nije izuo obuću, tako ni mi ako ne prekinemo s rastresenostima i bukom koja je u nama.
Kad se dogodi takva šutnja u kojoj sam sam s Bogom u najintimnijem središtu svoje duše započinje kontemplacija… Mistici su različito opisivali ovaj stupanj molitve.
Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija Avilska o najunutarnijoj odaji dvorca duše. Tu stanuje Bog, tu nitko ne može doći osim ti sam… To je prostor boravka Boga u tebi, prostor tišine… Molitva je sredstvo kojim čistimo put u taj dio sebe.
Prvo moramo izraziti sebe, maknuti sve slojeve, a onda sići u prostor gdje stanuje Bog. Bog je u meni i govori mi u srcu, tamo sam ja upravo ono što jesam.
Srce su u Bogu smiruje, dobiva ono što mu je potrebno, ispunja se ljubavlju koja mu je potrebna, onom ljubavlju kojom ga niti jedno stvorenje ljudsko ne može ispuniti. »Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari!« (Izak iz Ninive)
Ova četiri koraka nisu pravilo po kojima bi netko trebao uvijek ići. Možda ću se nekada zaustaviti na nekom koraku…
Držimo na pameti da pred Bogom i u Bogu postajemo ono što jesmo. Bog je uvijek prvi u susretu, On čeka susret i na to smijemo uvijek računati.
On nas blagonaklono gleda i nježno miluje u našem dahu koji prožima cijelo naše biće. Bog čeka na nas i želi da ozdravimo u susretu s njime.

KORACI SUSRETA (prema GRÜN, Anselm, MOLITVA KAO SUSRET)

1. Susret sa samim sobom
2. Susret s Bogom
3. Razgovor s Bogom
4. Šutnja pred Bogom (slušanje i sjedinjenje)

1. Susret sa samim sobom
Moram biti sa sobom… Kako doći do te točke samoga sebe? Pitaj se: TKO SAM JA? …
Drugi način je preko disanja.
Udisaj – u mene ulazi Božji Duh… izdisaj - otpada sve ono što ja nisam… naravno, ne mogu zadržati taj svoj ja, ali mogu naslutiti…
2. Susret s Bogom
Jesu li moje znanje i moje projekcije o Bogu sam BOG? Slike o Bogu ne možemo zamišljati kao ljude s kojima se susrećemo… Bog je uvijek nešto drugo, ljubav koja me gleda, koji je bliži meni nego ja sam sebi… ljubi me, blizu mi je, a u isto vrijeme Silni, Veliki, Stvoritelj, Beskraj…
Može se pojaviti osjećaj ODSUTNOSTI Boga…

3. Razgovor s Bogom
Što reći Bogu? SVE, sve što živim, radim, mislim, o ljudima, o sebi… o nadi, o strahovima… o ljutnji i na samoga Boga, o nerazumijevanju…
Drugi način… sjesti i šutjeti, riječi će doći same od sebe…
Bogu smijem pokazati svoje osjećaje, svoju tamu, svoje ljutnje, sve što sam potisnuo, sva svoja raspoloženja, sve, sve… SAMO AKO STAVIM SVE TO PRED BOGA, MOLITVA ĆE ME OSLOBODITI! Molitva mora biti ISKRENA, a ne pobožna. Važno je osluhnuti i svoje tijelo i snove… napetosti govore da negdje Boga ne puštam…
Prošnja… Govorim Bogu svoje želje i molbe, smijem i to..
Mjesto intimnosti… Bogu smijem reći sve svoje najunutarnije želje, osjećaje, potrebe, čežnje, ljubav…
4. Šutnja pred Bogom
Ako je molitva susret JA i TI, onda i onaj drugi sugovornik ima pravo nešto reći… Monasi razlikuju tri vrste misli: od Boga, od demona i od mene. Prepoznat ću ih po djelovanju!
Od Boga: uvijek MIR I OPUŠTENOST
Od demona: NEMIR, TJESKOBA, GRČ
Od mene: RASTRESENOST, POVRŠNOST, UDALJAVANJE OD MENE SAMOGA.

MATERIJAL ZA OSOBNU MOLITVU (prema: Leo Tanner, Započeti iznova)
Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.
(Ps 139,1-6)
Mi smo skriveni u Božjoj ljubavi kao dijete u utrobi majke. Bog se za nas brine. On je uvijek s nama. On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Zna što se u nama zbiva. Svakom su od nas upućene riječi: »S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio«. Bog nam je blizak. Stavlja svoju ruku na naše rame.
Tako se Bog objavio Mojsiju. I svakome od nas objavljuje svoje ime: »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14). Tim riječima Bog izražava svoju bezuvjetnu ljubav prema čovjeku. Objavljuje se kao netko tko je uvijek tu za nas; za tebe i za mene. Bog je uvijek tu za nas, za tebe i za mene. On TEBI kaže:

Ja sam tu za tebe, u svim situacijama.
Ja sam tu, kad se bojiš. Ja sam tu, kad si sam.
Ja sam tu, kad misliš »Više ne mogu«. Ja sam tu, kad ne vidiš izlaz.
Ja sam tu, kad više sebe ne možeš podnijeti.
Ja sam tu, kad čezneš za nježnošću. Ja sam tu, kad se trudiš donijeti odluke.
Ja sam tu, kad bi trebao biti jak, a osjećaš se slabim.
Ja sam tu, kad ti se čini da od tebe previše traže i od briga ne možeš spavati.
Ja sam tu kao prijatelj koji te nikad ne napušta.
Ja sam tu kao majka koja suosjeća s tobom i potpuno te razumije.
Ja sam tu kao otac koji ti nudi pomoć i vodstvo.
Ja sam uvijek tu za tebe.


ZAVRŠNA MOLITVA
Ti si, moj Bože, tu prisutan, iako ne znamo kako. Ipak, u svom srcu nosim jednu sliku Tebe. Ne znam je li dovoljno velika i široka da Te obuhvati. Pomozi mi shvatiti Tebe i tvoju ljepotu. Uzmi me na svoja ramena i nosi me. Daj da u Tebi nađem svoj zaklon. Amen.

»Sveto pismo, govoreći o Bogu kojeg nikada nitko nije vidio, ne kazuje ništa o tome je li Bog lijep. Ta, ljepota nam se čini vidljivim svojstvom. To pak svojstvo, dakle, ne može imati nevidljivo Biće. Ipak, Biblija često za Boga upotrebljava antropomorfni govor, pa tako govori i o njegovoj ljepoti.

Psalmi govore o Mesiji kao kralju, ističu da je on lijep, dapače najljepši od ljudskih sinova... Ipak, o Isusovoj fizičkoj ljepoti ne možemo gotovo ništa reći, nešto nam je evanđelist Luka ipak zabilježio. Na jednom jestu Luka izvješćuje kako su Isusu svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta (Lk 4,22).

Zanimljivo je da ovaj izvještaj o Isusu nosi upravo iste elemente koje ima i prije spomenuti redak psalma: 'Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula...' (Ps 45,3). Ovaj psalam spominje i povezuje troje: ljepotu, usta i milinu...

Mistici su to znali. Prema K. Rahneru kršćanin budućnosti ili će biti mistik ili ga neće biti. Mistik sv. Ivan od Križa doživljavao je Boga upravo kroz ljepotu. On moli: 'Preobrazi me u tvoju ljepotu. Tako ćemo se ja i ti pojaviti u tvojoj ljepoti. Moja će ljepota biti tvoja i tvoja će ljepota biti moja. Tako ću ja biti ti i ti ćeš biti ja, jer tvoja će ljepota biti moja ljepota.' (...)

U paraboli pak o dobrom pastiru - dobro je primjetio Martini - Krist kaže da je on pastir koji je 'lijep'. Tako naime svjedoči izvornik: 'ego eimi ho poimen ho kalos' (Iv 10,11). Svi jezici prevode taj izraz u 'dobri'. Dobrota je sinonim za ljepotu, jer samo je nutarnja ljepota prava ljepota, a to je - dobrota. Međutim, Krist je upotrijebio baš riječ 'lijepi pastir'. (...)

Sv. Katarina Sijenska trojedinog Boga zove: 'Ljepota nad svakom ljepotom...'«

(V. Košić,  Novo staro lice Boga, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.)

»Majesty...« (poslušaj pjesmu na engleskom)

»DIVAN SI, ISUSE...« (poslušaj pjesmu na hrvatskom)

Na Genezaretskom jezeru neki čovjek nešto viče s obale. Ivan, čija je ljubav istančala njegov duh vjere, odmah ga prepoznaje: »Dominus est!« – »Gospodin je!« Petar se tada baca u vodu. Ivan i Petar. Prepoznavanje Isusa i istodobno skok u djelovanje: to je parabola našega života.

To je naša kontemplacija: vidjeti Gospodina u svemu iz ljubavi; gledati ga dugo, a taj 'dugo' je izvan vremena i može potrajati tek jedan časak, u šutnji ili uz zaljubljeničke riječi, i suobličiti nas njemu velikim zanosom.
Sačuvati živim taj osjećaj Božje prisutnosti u našem životu znači živjeti od duha vjere. Redovno vježbanje duha vjere dovodi nas do neposrednog prepoznavanja Gospodina u svim okolnostima našeg dana. Pogled ljubavi koji mu šaljemo jest naša kontemplacija. Ubirati plodove te intuicije i tog smisla za Boga na korist bližnjih bit će naše djelovanje, naš apostolat.

Naša je Majka Anđela utjelovila u svojem biću, poput svih svetaca koji se nisu posvetili čisto kontemplativnom životu, skladan spoj kontemplacije i akcije. Dala je u tome primjer svojim prvim kćerima i ostavila ga Družbi kao baštinu koju imamo ostvarivati. Analiza njezinih Spisa i onog što znademo o događajima iz njezina života, daju nam naslutiti cilj toga spoja koji je izražen u duhovnosti koja ima vrlo osobni pečat. Tu je duhovnost Majka namrla svojim kćerima kao način tumačenja tog spoja promatranja i djelovanja.

Čini mi se da za zaključak možemo reći da je svoj odnos s Kristom živjela kao zaručnica, a njezina je kontemplacija bila dubinski odnos prisnosti s Bogom. Plod tog zaručničkog odnosa bila je njezina plodnost u djelovanju. Plodnost ostvarena na smislen način, kao duhovno majčinstvo.

Zaručništvo i majčinstvo nisu nikada prebivali u njoj kao dvojnost, već kao disanje njezina posvećenog života. Bili su doista kao disanje, a ne tek časoviti ili različiti i susljedni vidovi, kako to nažalost biva u našem životu. Njezina joj je kontemplacija pokazivala Krista kao uzor života. Koliko li nas je puta podsjetila na primjer Isusa Krista, a njezino djelovanje, koje je izlazilo iz kontemplacije, izražavalo je upravo ono što joj je bila ta kontemplacija.

Utemeljenje Družbe svete Uršule plod je zaručničkog susreta Anđele Merici s Kristom. Krist je za nju »Amatore« – »Ljubitelj« i »Ljubljeni«. Ona je intuicijom shvatila da je u njemu potencijal ljubavi drugačiji od stvoriteljske Očeve ljubavi, ali i od posvetiteljske ljubavi Duha Svetoga. Da bi izrazila taj tip ljubavi, ona je u proročkim tekstovima neprestano nalazila analogiju i simbol: analogiju, sličnost ljubavi muškarca prema ženi, i simbol, znak saveza.
Anđelino majčinstvo u odnosu na Družbu sv. Uršule također je jedan izraz njezine brige za ženu, ali za ženu ukoliko je predmet zaručničke Kristove ljubavi. To je majčinstvo proširenje njezine kontemplativne ljubavi prema zaručniku. Ne možemo podcijeniti sljedeću činjenicu: čitavo »apostolsko« djelovanje Anđele Merici ne smještava se u društveni djelokrug, već je ono prvenstveno i duboko duhovno. Recimo da je to djelovanje u stvari mistički-duhovno. Pokušajmo, koliko je moguće, skinuti veo s otajstva Anđelina odnosa ljubavi.

Anđela Merici nije ostavila autobiografiju, niti duhovni dnevnik, niti je duhovni otac pravio bilješke. Nemamo čak ni sheme meričijanske duhovnosti u koju bismo mogli unijeti događaje koje nam je ostavila povijest, niti je sama sveta Anđela ostavila svoju izdiktiranu nauku.
Stoga je vrlo teško promatrati Anđelu u egzistencijalnoj stvarnosti njezina mističnog iskustva, čak iako na prvi pogled upada u oči očiglednost njezina zaručničkog odnosa, jer je on toliko karakteristična crta njezine duhovnosti. Stoga, unatoč poštovanja i štovanja koje gajimo prema sv. Anđeli, i unatoč naše želje da prodremo u otajstvo njezine nutrine, moramo ostati vani. Zbog pomanjkanja elemenata koji bi je iznutra pojašnjavali, moramo se ograničiti na dedukciju tj. na zaključivanje, gledajući izvana i dozivajući u svijest naznake što nam ih nude biografske datosti u našem posjedu. Ali se možemo koristiti nadasve analizom njezinih Spisa.

Čitava parabola te ljubavi sadržana je u Pravilu koje je Anđela diktirala, pod velom parabole ljubavi djevica sv. Uršule. Parabola se otvara najavom njihova programa života: živjeti kao prave i netaknute zaručnice Sina Božjega, a zatvara se susretom bez kraja između djevice Družbe i njezina blagog i dobrostivog Zaručnika Isusa Krista. Kao da još jednom Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« (Otk 22,17). Taj je susret Anđela doživjela. »Dođi!« Taj su poziv i odgovor izmijenili Anđela i Krist, a i mi ćemo ga izmijeniti kada dođe čas našeg zaručničkog sjedinjenja s njim.

Majka nam je zacrtala put za taj susret prema svojem osobnom iskustvu, jer je očito da je parabola ljubavi, skrivena u Pravilu, projekcija njezine osobne nutarnje avanture. Ali Anđelino zaručništvo ide iznad nje same i završava se u duhovnom majčinstvu i u brojnom i mnogovrsnom potomstvu koje je rodila. Svaka njezina kći bit će njezin odjek u posebnim sredinama, skromnim ili značajnim, svojeg svakodnevnog postojanja, prema mjeri koju je za nju odredio Bog.


 
Background Color
                                               
Custom Color  
Overlay
Patterns & Styles
Body
Header
1 2
Headings - Google Font Content Font
Font Colors