Na velike obljetnice Koncila i Katekizma, te na spomendan blaženog pape Ivana Dobrog započinje Godina vjere.
Nastojmo obilne milosti koje će nam biti udijeljene primiti otvorena srca. 
Kako u svom apostolskom pismu u obliku motu proprija kojim se proglašava Godina vjere podsjeća papa Benedikt XVI., posljednju je Godinu vjere proglasio papa Pavao VI. 1967. godine.

U četvrtom broju motu proprija navodi Benedikt XVI. prethodnikove riječi otkrivajući nam po njima i naša temeljna usmjerenja u ovom milosnom razdoblju. 
»Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostola Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da 'stinski i iskreno ispovijedi istu vjeru'; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno 'na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno' . Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti 'jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi' . Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg, kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.«
Izazovne riječi o istinskom i iskrenom ispovijedanju vjere pozivaju na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta kako se ističe u šestom broju dokumenta. 
Sa Svetim Ocem uranjamo u nosive riječi ovog ulomka dopuštajući im da odjekuju u nama:
Istinski – blizu, prisno Onom koji je sav Istina.
Ponizno, iskreno – bez maski i glume u bilo kom obliku.
Svjesno – ne nezrelo, djetinjasto, infantilno.
Svoju vjeru moramo:
-oživiti, - ne biti beživotni, mrtvi učenici Života
-pročistiti  - utvrditi se u pravom nauku i još odlučnije reći 'ne' krivovjerjima i zastranjenjima svake vrste; srce udaljiti od svake nečistoće
-potvrditi, ispovjediti – Gospodin nas stavlja u različite životne situacije. Neke su od njih vrlo teške, dovodeći nas do naših granica, rubova krhkih sila, otkrivajući nam vlastitu nespremnost na »oplijenjenost«, iznenađujući nas svojom gorkom zahtjevnošću. Jedini nam je zaklon On koji je naš štit.
Divno ističe i Katekizam Katoličke Crkve u drugom broju:
»Jaki tim poslanjem, apostoli 'odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima' (Mk 16, 20).
Snaga koja nije od nas. Snaga koja je odabrala našu slabost kako bi se pokazala mnoštvu, darovala potrebitima, učinila blizom (i) po našim daljinama.

Prigodom otvorenja Godine vjere Papa je uputio vrlo snažnu riječ koja poziva i na naša osobna promišljanja, koliko nad situacijom drugih i cijele Crkve, toliko, i još više nad mojim vlastitim duhovnim životom.  – Najprije je ustvrdio da je uzelo maha duhovno »opustošenje«. I zapitao se – »što bi značio život, svijet bez Boga;« te u povijesnoj perspektivi ponudio odgovor za sadašnjost -  »u doba Koncila se moglo znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ali upravo polazeći od iskustva te pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci, često izraženi na implicitan ili negativan način, žeđi za Bogom, posljednjim smislom života.
A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma.
Danas više no ikada evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put, rekao je Papa predstavivši slikovito Godinu vjere kao putovanje u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih u misiju – već Evanđelje i vjeru Crkve, koje su dokumenti Drugog vatikanskog koncila svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina.«
Iz ovih snažnih redaka izdvajaju se dvije misli, dva pitanja, dva zahtjeva i prohtjeva stavljena pred nas.
Prvo, o pustoši, praznini  koja se raširila posvuda, stvarnosti pustinje koja nas podsjeća na istu onu u koju je ušao naš Gospodin da nam pokaže put njena mijenjanja. Pozvani  smo otkrivati svojim suvremenicima, bližnjima, »radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za muškarce i žene.«
Drugo, papa je poučio da »danas više no ikada evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put.« Ne ostaje li naše srce zadivljeno pred ovim riječima? Ne naziremo li ovdje prave mistične dubine, pozvanost na mijenu u Ljubavi, na preobrazbu u Ljubljenoga u kojoj nastojimo svakog dana sve više biti?
Nije li ovo »petrovski« odgovor na tolike teorije kojima smo obasuti, a nijedna, znamo, osim ovog i ovakvog ne zahvaća bitno? Ako želimo biti apostoli moramo ući cijelim bićem u proces preobraženosti, svući starog čovjeka, i zaodjenuti se potpuno i radikalno, u Ljubavi korjenito, samim Kristom. On mora utjecati na sva naša djelovanja, biti prisutan u svim našim promišljanjima, posebno životno bitnima, na raskrsnicama srca,  na kojima se pitamo kako i kuda dalje. 
Uistinu, ponijeti nam je samo ono osnovno – ljubav, vjeru, spremnost na duboku i trajnu, od Boga željenu i poduprtu promjenu, koja će onda preko nas zahvaćati i druge, pretvarajući pustinje života naših suvremenika, u plodotvorne Božje vrtove, mjesto blaženstva, boravka u Njegovoj kući.
(vlč. Zvonimir Badurina Dudić)