Lipanjska poruka Ljubavi

Srcem u lipnju
Opći stav ljudi, temeljno raspoloženje (i nas samih) – vrlo često je – umorni smo. Tereti, stalna višedesetljetna kriza, križevi, životni, egzistencijalni problemi brzo i snažno nas »troše«. Naš poznati kantautor izriče opće raspoloženje riječima – srce se umorilo i ne znam što ću s njim….
Umorni smo i na »čisto« duhovnom području, a umoran čovjek lako se izgubi. Ulaskom u neku prodavaonicu, kiosk, poštanski odjel biva zapljusnut obiljem »duhovne« literature, koja se u šarenoj ambalaži predstavlja u rasponu od distopijske do znanstvene fantastike, uglavnom spajajući sve moguće (književne i druge) stilove u neobvezatno šarenilo tako privlačno nesigurnom čovjeku postmoderne i umjesto da mu (po)nudi jasan smjer još ga više zbunjuje utapajući ga kao »pčelu u žlici čaja«… u vrtlog površnosti besmisla i besmislene površnosti.

Ima li veće »znanstvene fantastike« od one da je Bog i svoga Sina dao za nas?
Ima li veće avanture od putovanja s Kristom?
Veliki je izazov na svim krštenicima, a posebna na »profesionalnim svjedocima«.
Uputiti, pokazati, na kraju, i reći svojim životom – ima Onaj koji je svima poručio – »Dođite k meni umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…«
Za mene je to najvažnija lipanjska poruka, poruka kad se nastojimo u dubinama svoga bića otvarati Srcu Isusovom… ako budemo zlatnu krunicu samo izgovarali, a ne i nastojali po njoj živjeti promašit ćemo bit ove dragocjene pobožnosti.
Jedan od najljepših izvora koji nam mogu pomoći u razmatranju ponuđenog blaga je svakako knjižica razmatranja blaženog Ivana Pavla II. o zazivima u Litanijama Srcu Isusovu.
Kaže blaženi Sveti Otac o Srcu Božjem da je ono puno dobrote i ljubavi i nakon iskustva križa i žrtve, i da »u kalvarijskoj žrtvi… nije bilo uništeno ognjem trpljenja.«
Još mnoge druge divni misli mogu nam obrisati suze… pomoći u iskustvima naših nasićenosti pogrdama i probodenosti predjela nježnosti i predanja….
Njegovo nas Srce uvijek spremno čeka. Samo je osjetilo sve što i nas muči.
Također, uranjajmo i u divne riječi Benedikta XVI. izrečenima , 1. lipnja 2008. godine:
»Draga braćo i sestre, ove nedjelje kojom započinje i mjesec lipanj rado napominjem da je taj mjesec tradicionalno posvećen Srcu Kristovu, simbolu kršćanske vjere posebno dragom kako puku tako i misticima i teolozima, jer na jednostavan i autentičan način izriče »radosnu vijest« ljubavi, sažimljući u sebi otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja. Prošlog smo petka proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova, treći i posljednji među blagdanima koji slijede nakon vazmenog vremena, poslije Presvetog Trojstva i Tijelova. Ovaj slijed podsjeća na pokret prema središtu: pokret duha što ga sam Bog vodi. Doista, iz bezgraničnog obzorja svoje ljubavi Bog je htio ući u ograničenost povijesti i ljudskosti, uzeo je tijelo i srce tako da možemo motriti i susresti beskonačno u konačnome, nevidljivo i neizrecivo Otajstvo u ljudskom Srcu Isusa Nazarećanina. U svojoj prvoj enciklici koja govori o ljubavi, kao polazišnu točku uzeo sam upravo pogled upravljen prema probodenom Kristovu boku o kojem nam govori Ivan u svojem evanđelju (usp. 19,37; Deus caritas est, 12). To je središte vjere i vrelo nade u kojoj smo spašeni, nade koja je bila predmet razmišljanja u mojoj drugoj enciklici.
Svakoj je osobi potrebno neko »središte« vlastitoga života, izvor istine i dobrote iz kojega može zahvatiti u različitim životnim situacijama i u teškoćama svagdašnjice. Svatko od nas, kad zastane u tišini, ima potrebu da osjeti ne samo otkucaje vlastitoga srca, nego, još dublje, otkucaje pouzdane prisutnosti, spoznatljive osjetilima vjere, a ipak mnogo stvarnije: prisutnosti Krista, srca svijeta. Pozivam stoga svakoga da u mjesecu lipnju obnovi svoju pobožnost Srcu Kristovu, vrednujući i tradicionalnu molitvu posvete dana i imajući na umu nakane što sam ih predložio cijeloj Crkvi.
Uz Presveto Srce Isusovo, bogoslužje nas poziva da častimo Bezgrešno Srce Marijino. Predajmo se njoj uvijek s velikim povjerenjem…«
Živeći ponuđeno Otajstvo Bliske Ljubavi i sami ćemo imati iskustvo oslobođenja, izbavljenja o kojem kliče i Božja riječ, pa i stihovima – oslobodih od tereta rame njegovo ili ćemo sami znati i klicati u neizmjernoj radosti da nam je Bog koji je Ljubav razriješio okove koji su nas sputavali u potpunom otvaranju Njemu.
vlč. Zvonimir Badurina Dudić