Nastavljamo korizmeni hod (u) Ljubavi. Božja riječ, s njom i riječ liturgije sve je potresnija. Za mnoge, korizma prolazi na poseban način, očekujući proglašenje svetim dvaju papa. Želimo još malo zastati na zdencu života, poslušati srcem što nam u ovim svetim danima poručuje naskoro sveti Ivan Pavao II.

Mistik ljubavi, poljski papa, duboko ponire u otajstvo Muke, pred kojim stojimo maleni i dirnuti svakog , posebno ovog korizmenog  dana.
U katehezi »Proslava Trojstva u muci« (Ivan Pavao II, Sto kateheza, Zadar, 2003, str. 23 – 25), koristi snažne izraze koji slažu, osjećamo, njegov i naš, vlastiti pogled na duboko otajstvo Božjeg trpljenja na križu.

Papa je, kao i uvijek, u svojim riječima, blizak svakom.
Naravno, po uzoru na utjelovljenu Božju Riječ, kojoj se sav dao, a koja silazi, navodi papa u ponore boli, dodajući: »Sin Božji živi u punini svoju čovječnost, prodirući u tminu patnje i smrti koji pripadaju našem ljudskom životu.« Riječ zrele duhovnosti, na razini Ivana od Križa. Koja pitanja ovdje (iz)niču!
Iz jedne jedine rečenice, potresno potkrijepljene svjedočkim životom blaženog Svetog Oca.
Najprije, živim(o) li i koliko svoju čovječnost? Nije li papa to otajstvo itekako znao živjeti i svojim životom prenijeti?
Nije li iz toga iznikla njegova spontanost od rada s mladima preko nastupa na Rimskom balkonu do sve aktualnije teologije tijela?
Sveti papa zna, i nama ponavlja, da je Raspeta Ljubav s nama u svim našim mrakovima, svim besanim noćima, svim jastucima natopljenim suzama, svim krikovima na liticama oštrih životnih rubova.
On u takve situacije, ulazi snažno, papa zna, Gospodin »prodire«, onako kako samo ljubav zna prodrijeti, Ljubav koja traži (i ove korizme) razderana srca, ne halje, lom duše, ne rašivenost vreće za krumpir.
Dopustimo i po njegovu zagovoru, odlučimo se, ohrabrimo se, otvorimo se nježnom prodiranju milosrdne ljubavi križa.
U »času tame« ne napušta nas nikad same!
(vlč. Zvonimir Badurina Dudić)