Svijećnica - Dan posvećenog života
Slaveći Blagdan prikazanja Gospodinova, Svijećnicu i kao  Dan posvećenog života, u novoj snazi iščitavamo  papine riječi za Godinu vjere: »Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistoću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti.« (PF 13).

Pitanja naviru sama od sebe, snagom Duha u nama položenog, darovanog.
Što uzvratiti na riječ blaženog pape Ivan Pavla II: »I mi, mnogo više negoli apostoli, imamo potrebu da budemo preobraženi i vođeni Duhom.« (RM 92).
Kako te riječi sada, ovdje, u našoj domovini »pisati«  svojim suvremenicima vlastitim životom?
Koliko će nas stići do npr. Gabrićeve (Ante), kristocentrične  razine i stvarno ostaviti sve?
Kakav se TEK biser  »krije« u riječi evanđeoska jednostavnost?
Prepoznajemo li ju uopće  kad smo često skloni i samu bistru jasnoću Radosne vijesti svojim svekolikim intervencijama zamutiti, zakomplicirati, učiniti gotovo neprepoznatljivom?
Legalističko kršćanstvo ne može uroditi plodovima Duha, odavno je vrlo precizno i sažeto zaključio o. Alfred Schneider.
Redovnički zavjeti ako nisu praćeni iskustvom pustinje, vatrom Gorućeg grma, tamom i svjetlom vazmenog otajstva, sami po sebi nisu jamstvo ničega. Čovjek mora biti u plamenu, ognju, ljubavi Duha dotaknut, preobražen, pročišćen.
Tek takav, kao plod procesa pristajanja hoda za Gospodinovim stopama, on postaje konkretan znak na koji ga poziva papa, znak koji nešto nosi, znak koji nije neka neodređena apstraktna destilacija života  iza koje se jedva naslućuje  (nekad čuveni ) Gospodinov glas.
Crkvena naučiteljica Mala Terezija je klicala o slatkoći puta ljubavi.
Crkva uči da je »ljubav do kraja ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio.« (KKC 616).
Ove riječi Učiteljstva bile nam svjetlo koje neka nas vodi uvijek, a ne samo na naš  Dan Bogu posvećenih.
(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)