Što je vrijeme? Nešto što prolazi, prolaznost. Dok smo u vremenu i sami smo podvrgnuti toj prolaznosti. Kako iskupiti vrijeme, prolaznost? Jedino onim što ne prolazi. A što je to što ne prolazi? To je ono što ostaje. A što je to ono što ostaje? Sv. Pavao nam odgovara: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav« (1Kor 13,13). Ljubav u sebi nosi kategoriju vječnosti, ona nije vezana uz vrijeme, ona ne prolazi i samo njom možemo iskupiti vrijeme, jer ona je iznad vremena, ona ima dimenzije vječnosti.
Kako ljubavlju iskupiti vrijeme?

To znači unijeti ljubav u vrijeme: trenutke, minute i sate našeg dana, ljubavlju „zaogrnuti“ naše vrijeme i ono će postati vječnost.
Ili konkretnije: ugasiti TV bar na nekoliko sati i umjesto što suosjećamo s likovima iz omiljenih serija, s njihovim patnjama, ostavljenostima, razočaranjima, koja prestaju, na sreću, izlaskom iz studija snimanja, bilo bi dobro pogledati u živi TV, u ulaz u kojem živim, ured u kojem radim, možda ćemo naći slične sudbine poput one naših junaka, ali u ovom slučaju, na žalost, istinite. Pokazati suosjećanje i ljubav koje imamo u sebi na konkretnim, stvarnim likovima - to je ono čime se iskupljuje vrijeme i ulazi u vječnost.
Neke stvari koje činimo nisu grijeh, ali i ne koriste, a vremena je malo i nitko ne zna koliko mu je ustvari vremena ostalo, a neke nas navike jednostavno prilijepe za zemaljsko, prolazno, paraliziraju nas ili nam potpuno zamagle svijest te više ne razlikujemo stvarno od nestvarnoga. Sjećam se kad mi je mama nakon povratka iz posjeta svome bratu u Americi prilikom kojeg je posjetila i Hollywood, gdje je vidjela sve one efekte pomoću kojih nam pokušavaju film učiniti što stvarnijim, često puta znala pokvariti užitak gledanja filmova riječima: „Ma, to ti je samo film!“ i time me podsjetila na beskorisnost mog uživljavanja u film. Možda ne bi bilo loše da uvijek pored nas stoji neki dobri anđeo i šapne nam: „To ti je samo film!“ Oko nas se događaju prave drame dok mi plačemo nad onima na televiziji. Ne kažem da ne treba pogledati ni jedan film, ni jednu seriju, ali bilo bi dobro da to naše vrijeme prije nego ga potrošimo ipak propustimo kroz „sito“ korisnosti i upitamo se: „Imam li ja od toga ikakve koristi?“
Neka naš stav bude poput Pavlovog: »Sve mi je dopušteno!« Ali - sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!