Sv. Marija od Utjelovljenja Martin-Guyart (1599. – 1672.), uršulinka iz Toursa, stigla je u Québec 1. kolovoza 1639. da u Americi osnuje prvi uršulinski samostan. Kao velika mistikinja i odgojiteljica imala je jednako velik utjecaj i na Francuze i na Indijance, na bogate i siromašne, na velike i male te novoutemeljene kolonije u kojoj je postala svima sve. Bossuet ju je nazvao »Terezijom Novoga svijeta«, a Kanada joj pridaje dvostruki naslov: »Majka kanadske Crkve« i »Majka domovine«. Napisala je »Svjedočanstvo«, i ta se knjiga može nabaviti u Izdavačkoj kući Sympozium. Blagdan se slavi 30. travnja

DEVETNICA SV. MARIJI OD UTJELOVLJENJA

1. dan: Kako me je Bog predusreo od djetinjstva da me privuče k sebi na putovima svoje ljubavi (Svjedočanstvo, 15-16)

„Već je od mog djetinjstva božansko Veličanstvo htjelo položiti u moju dušu takve sklonosti da od nje načini svoj hram i posudu za svoju milosrdnu naklonost prema meni. Tako sam jedne noći u dobi od nekih sedam godina sanjala kako se igram s jednom prijateljicom u dvorištu neke seoske škole. Podigavši oči prema nebu, opazih kako se ono otvara i kako odonud izlazi naš Gospodin Isus Krist u ljudskom obličju silazeći po zraku k meni. Vidjevši ga, uzviknula sam družici: 'Ah! Evo Gospodina! K meni dolazi!' I činilo mi se da je ta djevojčica učinila neku nesavršenost, te je Isus izabrao radije mene negoli nju, premda je i ona bila dobra. No tu je postojala tajna koju nisam poznavala. Kad se to klanjanja dostojno Veličanstvo približilo meni, moje se srce zapalilo ljubavlju. Raširila sam ruke da ga zagrlim. A tada me On, najljepši od ljudskih sinova i lica puna miline i neizrecive ljupkosti, zagrli i s ljubavlju poljubi, upitavši me: 'Hoćeš li biti moja?' Odgovorih mu: 'Da!' I kad je čuo moj pristanak, vidjesmo ga kako ulazi u nebo.
Probudivši se, osjetih kako mi je srce posve zaneseno tom velikom počašću, pa sam prostodušno o njoj pričala svima koji su me htjeli slušati. Naročito su mi riječi Našega Gospodina ostale toliko utisnute u duh, da iz njega više nikad nisu izišle, te, iako sam vidjela sveto čovještvo, od njega nisam mogla ništa posebno zadržati, toliko su me njegove riječi očarale svojom milinom i privukle moj duh.
Učinak koji je proizvela ta milost, bila je sklonost dobru.“

2. dan: Kako je po izvanrednom zahvatu Bog oprao moju dušu u predragocjenoj Krvi Isusa Krista [...] (Svjedočanstvo, 26-27.29)

„Nakon nutarnjih pokreta kojima me je božanska Dobrota dovela do istinske nutarnje čistoće [...] njegovo mi je božansko Veličanstvo htjelo zadati novi udar milosti. Htjelo me je izvući iz mojeg neznanja i staviti me na put na kojem me je željelo i na kojemu mi je htjelo iskazati svoje milosrđe. Bilo je to uoči Navještenja Gospodinova, 24. ožujka 1620., i to ovako.
Jedno jutro, dok sam išla na svoj posao, i dok sam se žarko preporučivala Bogu svojim redovitim zazivom 'U tebe se, Gospodine, uzdam, o da se ne postidim dovijeka' koji sam urezala u svoj duh sigurnošću vjere da da će me On nedvojbeno pratiti, na putu me nešto naglo zaustavilo, iznutra i izvana, a te misli u kojima sam bila, tim naglim zaustavljanjem nestale su mi iz pameti. Tada, u tili čas, otvoriše se oči moga duha, a sve pogrješke, grijesi i nesavršenosti koje sam počinila otkad sam na svijetu, prikazaše mi se općenito i u detalje, uz razlučivanje i jasnoću koja je sigurnija od svake sigurnosti koju ljudska pamet može izraziti. U tom istom času vidjeh da sam sva uronjena u krv, a moj duh je bio uvjeren da je to Krv Sina Božjega, za koju sam bila kriva što je prolivena zbog mojih grijeha koji su mi bili prikazani, i da je ta predragocjena Krv prolivena za moje spasenje.
Da me Božja dobrota nije podržala, mislim da bih umrla od straha, toliko je pogled na grijeh, pa i na onaj najmanji, strašan i užasan [...]
U istom sam času osjetila kao da mi se srce izvlastilo od samog sebe i promijenilo u ljubav prema Onome koji mu je iskazao to izvanredno milosrđe.
[...] taj dan moga obraćenja, bio je nalik na velika vrata kroz koja sam ušla u milosrđe svoga božanskog Osloboditelja, koji je prodro kroz dno moje duše i moga duha da me promijeni u novo stvorenje.“ 
3. dan: O mojem povlačenju u samoću tijekom jedne godine (Svjedočanstvo, 30-31)

„Imala sam dvadeset godina, a sinu mi nije bilo niti godina dana. Moj me je otac pozvao u svoju kuću, gdje su poštivali moju samoću. Stanovala sam u gornjem dijelu kuće i radila mirno ručni rad, i dok se moj duh uvijek bavio svojim nutarnjim zanimanjem, moje je srce neprestano govorilo Bogu. Sama sam se čudila nad onim što je moje srce tako govorilo, jer nisam to činila vlastitim nastojanjem, već gonjena nekom višom moći koja je trajno djelovala, dajući srcu da govori ono što je govorilo. Dobro sam uvidjela da je ta moć dolazila od utiska predragocjene Krvi i Gospodinova trpljenja, ali kako mi je stvar bila nova, ja sam joj se divila, a to divljenje rađalo je velikim poštovanjem prema dobroti i milosrđu Božjem, koji se, snižavajući svoju veličinu, htio na taj način priopćiti meni koja sam sebe promatrala kao posljednju od njegovih stvorova, a za koju je on s toliko ljubavi prolio svoju predragocjenu Krv. Bilo mi je nerazumljivo to što je moje srce govorilo tako intimno i govorljivo. Ipak, daleko od toga da sam se tome protivila, ja sam se pustila i slijedila to nagnuće koje je sve više i više u meni proizvodilo odvratnost prema samoj sebi, zaborav na osobne interese i na interese moga sina, prezir prema svijetu i prema njegovu načinu postupanja. Bila sam kao grlica sakrivena u gnijezdu i svojoj samoći, te sam uzdisala samo za gubitkom vremena koji sam prouzročila, a ne za gubitkom svojih vremenitih dobara, jer sam iskusila da su Božja dobrota i milosrđe moj dio i da se konačno On brine za mene. To me je poticalo da trčim u njegovu službu.
Život sam pronalazila nadasve u primanju sakramenata, u ustrajnom slušanju propovijedi, u pokori i samoći, u kojima sam po božanskom milosrđu kušala učinak ovih riječi: „Odvest ću je u pustinju i njenu progovoriti srcu“. Ah, treba priznati da je Duh Božji veliki Učitelj! Iako nikad nisam primila pouku o molitvi i mrtvljenju, kojima sam znala samo ime, On me je u svemu temeljito poučio, dajući da kušam prvo, a da se vježbam u drugome.“

4. dan: Kako me je Gospodin obdario posve duhovnim oblikom svoje trajne prisutnosti i shvaćanjem čistoće što se traži od duše koju zove na sjedinjenje[...] (Svjedočanstvo, 41-42)

„Jednom drugom prilikom Gospodin, koji mi je svaki dan davao nove milosti, dao mi je u molitvi novo svjetlo o čistoći koju treba imati za istinsko sjedinjenje s njim. Vidjela sam na divotni način jednu dušu i posve uz nju božansko Veličanstvo. Ta je duša imala nebesku čistoću bez ijednog atoma nesavršenosti, te se tako, bez pregrade, združila sa svojim Bogom koji ju je privlačio kao sveti magnet da je zaroni u svoje biće. Dano mi je na znanje da je takva bila čistoća presvete Majke Božje [...] Nakon toga pogleda, u času, Bog mi je dao da jasno vidim da mi se i najmanja stvar činila kao nečistoća, te sam imala trajno otvoren pogled da se ništa ne približi mome srcu, što bi ga moglo spriječiti da se sjedini sa svojim Dobrom. Svagdje sam vidjela pogrješku, a Ljubav je tako ljubomorna da bez milosrđa želi sve nečisto uništiti i da to srce bude bez ljage, jer je ono mjesto u kojem ona vrši svoja božanska djelovanja.
Sva su ta svjetla proizvodila u mojoj duši velike stvari. Moram priznati: i kad sam učinila sve zamislivo da ispovjedim i uništim sve što je bilo nečisto u meni, još sam vidjela koliki je velik nerazmjer u odnosu na čistoću koja je potrebna ljudskom duhu da uđe u sjedinjenje i zajedništvo s božanskim Veličanstvom, da je to strašno. O moj Bože, koliku li nečistoću moramo očistiti da stignemo k odredištu prema kojemu dušu podbada ljubav njezinog vrhovnog poglavara i jedinog Dobra kojemu ona teži tako žarko i trajno! Ne možemo vjerovati koliko je to sve važno kao i čistoća srca u svom tom nutarnjem i vanjskom djelovanju koje se traži, jer je Duh Božji neumoljiv ispitivač, a nakon svega, ovo stanje o kojem govorim samo je prvi korak, te se duša koja je već dotle stigla, može u jednom času srozati. Zadrhtim kad pomislim na to i kako je potrebno biti vjeran!“ 
5. dan: O objavi koja mi je dana o uzvišenom stanju na koje me je naš Gospodin htio uzdići i o novoj raspoloživosti u koju me je uvela (Svjedočanstvo, 48-50)

„Konačno mi je naš Gospodin htio objaviti uzvišeno stanje u koje me je htio uvesti. Jednog dana, dok sam s njime prisno razgovarala i dok mi je srce kao i redovito težilo ni ne znajući za čim, želeći nešto što još ne poznaje, a na što me nadahnjuje božanska Dobrota, čula sam jasno ove riječi: Zaručit ću te u vjeri, zaručit ću te zauvijek.
Kad mi je dano obećanje tog tako božanskog braka, moje se nutarnje stanje posve izmijenilo [...]
Imala sam tako veliku nutarnju živahnost koja me je u hodu tjerala na poskakivanje, tako da bi me držali za ludu da su me opazili. I doista, to sam i bila, jer ništa nisam činila poput drugih. Činila sam kao zaručnica u Pjesmi nad pjesmama, dok sam mislila da savršenosti svoga Ljubljenog [...] Nakon što sam od srca pjevala njegove pohvale, uzimala sam pero i pisala svoje zaljubljeničke težnje da olakšam žar duha, jer inače moja narav ne bi toga izdržala. Iako je stanje u kojem me je Gospodin držao bilo vrijeme velikog milosrđa, ono je bilo i vrijeme velikih križeva, te mi je bila potrebna velika vjera, tim više što sam bila – kad mi je povlačio svoje milosti i taj jaki oslonac – kao ptica u zraku, koja nema na što bi se prihvatila. Tako sam i ja ostajala u čistom trpljenju, čekajući od božanske Dobrote da me iz njega izvuče, tako mi se činilo, samo za tanku nit milosrđa.“

6. dan: O pozivu u redovnički život. Kako mi je Bog dao iskusiti blago sakriveno u evanđeoskim savjetima... (Svjedočanstvo, 53-54)

„Nisam prije spomenula da sam, čim su moji vezovi bili slomljeni i čim sam počela kušati dobra duha i spoznala ispraznost svjetskih stvari, osjetila poziv u redovnički život. No još sam u svom sinu imala drugi vez koji mi je to onemogućavao [...] Tako sam nosila taj potrebni jaram podlažući se odredbi Boga koji me je srcem držao u samostanu, a tijelom u svijetu.
No kako se preobilje njegove ljubavi s obzirom na moju niskost udostojalo obdariti me novim milosrđem, ono mi je u žarkoj želji da posjedujem duh Isusa Krista dalo da uvidim i iskusim veliko i beskonačno blago sakriveno u savjetima svetog Evanđelja, na čije obdržavanje On poziva izabrane duše, pogotovo one, koje su sakrivene u siromaštvu, čistoći i poslušnosti, koje sam vidjela kao poizbor kreposti što je naš Gospodin Isus Krist izabrao i vršio u svom smrtnom životu da nam posluži za primjer, budući da je bio i naš uzrok zasluge (meritoran uzrok).
[...] O moj Bože, potrebno je da prestane svaka riječ i shvaćanje, jer nema takve riječi ni zamišljaja koji bi mogli izreći što je priopćeno nojoj duši od tog slavnog i veličanstvenog siromaštva duha i drugih dviju kreposti koje ga slijede, jer su to karike lanca koji ne trpe rastavljanje.“

7. dan: O novoj prisutnosti po kojoj me Gospodin nakon te kušnje privukao k sebi i kako je pridobio moje srce i uklopio ga u svoje (Svjedočanstvo, 62-64)

„Imala sam otprilike dvadeset i pet godina kad sam prolazila kroz tu kušnju i kroz druge od strane bližnjega. Nakon toga je Gospodin povećao veličinu svoga milosrđa u moju korist. Dao mi je osjetiti da je žalosno stanje koje je dopustio da snosim bilo samo zato da pročisti moju dušu, koju je pripremao da bude posuda njegovih najuzvišenijih darova i da je trebalo, budući da je On Bog beskrajne čistoće, proći kroz oganj da bi duša mogla biti pripuštena časti njegova zagrljaja [...]
 
I doista, jedanput sam iskusila da mi je uzeo srce i uklopio ga u jedno drugo srce. Dogodilo se to ovako [...] Jedne sam noći vidjela da naš Gospodin drži dva srca u rukama, svoje i moje. Stavio je jedno u drugo, i tako ih je umjetnički podesio, da su izgledala kao jedno jedino, a ipak, ja sam vidjela da su dva sjedinjena. Nisam trpjela boli, već sam, štoviše, vidjela svoje srce uklopljeno u jedno drugo i tek tada shvatih da je to moje koje mi je oduzeto. Dok ih je sjedinjivao, Gospodin je govorio: 'Evo, tako se sjedinjuju srca!' Ne znam jesam li spavala ili bdjela, ali čuvši te riječi, ja sam to doista osjećala, a kad sam došla k sebi, našla sam se u tako velikom žaru ljubavi, da je to sjedinjenje potrajalo nekoliko dana uz posve izvanredne razgovore iza kojih sam činila velike čine nutarnjih i vanjskih kreposti.“

8. dan: Koliko je Gospodin pročistio moju dušu svojim vrlo skrovitim i neprimjetnim djelovanjem (Svjedočanstvo, 76-77)

„Reći ću, dakle, da su ti nebeski dodiri tako nježni a tako razapinjući, upravo čistilište u intimi duše, da je učine dostojnijom da bude kraljevska ložnica Zaručnika. Vidjela sam se takvom, da sam skoro izgubila svijest pred licem veličine Veličanstva koji ne može podnijeti niskost razumne duše, te ona gubi svijest i nestaje u tom oceanu; zatim dolazi k sebi i opet gubi svijest pri povratku Ljubljenoga, što doista dugo traje. No ne smijemo misliti da je po srijedi nešto što se zamišlja; mašta tu nema mjesta. Moći duše, držeći se objedinjene, zaustavljene su u tišini. Sve je u nekom pasivnom stanju dok ona prima dojmove o božanskom Veličanstvu, koje želi taj intimni dio učiniti predmetom svojih slasti i svoga milosrđa. U omjeru s tim čistilištem, duša postaje sve ugodnija, te njezina odvažnost raste s rasvjetljenjima po kojima dolazi do tolikog rađanja ljubavi.“

9. dan: Kako me je nakon mučeništva ljubavi naš Gospodin uveo u moje temeljno i trajno stanje (Svjedočanstvo, 111-113)

„Prošla je godina ili malo više otkad se božanskoj Dobroti svidjelo uzeti moju dušu za zaručnicu. Tijekom vremena zanosi, čeznuća i trpljenja mučeništva ljubavi gubili su na prvotnoj snazi, a moj duh postajao je sve jednostavniji s manje nutarnjih i vanjskih čina koji bi mi izazivali osjećaje [...]
Moja se duša vidjela toliko uzdignutom iznad stvorenja da se sve što na svijetu izgleda bogato i sjajno, njoj čini kao točkica i prezira vrijedan prašak [...] Doista izjavljujem da nemam prikladnog izraza za govor o prevelikom milosrđu tako velikog i dobrog Boga prema meni.
Iako sam govorila o odnosima duha prema duhu i o uranjanju moje duše u ponor Božanstva, ma kako se ja izgubila u njemu i ma kako prisan bio odnos kojim me je moj božanski Zaručnik htio počastiti, uvijek sam spoznavala da sam ništa kojemu se Sve udostojalo iskazati milosrđe, te sam uvijek vjerovala i vidjela u istim dojmovima ništavilo stvorenja, a samoj mi je bilo ugodno biti ništavilo, dok da je Bog sve. Štoviše, u mojoj ljubavnoj aktivnosti ovo je bio jedan od mojih kantika kojim sam mu govorila: 'Moja čista ljubavi! Moja je slava što si ti Sve, a ja ništa. Budi hvaljen, o moja Ljubavi!' Gonjena njegovom ljubavlju i pod djelovanjem njegova Duha, unatoč toga što je On veliki Bog a ja ništa, ja sam mu govorila: 'O moja Ljubavi, kad bi me morao poslati i u pakao, trebalo bi da te ljubim, da te milujem i da ti potpuno preuzmeš vlast nad mojim srcem, jer samo za tobom težim, o moj veliki Bože, moja velika Ljubavi!'“

/Pripremila: s. Suzana Crnčec, OSU/
Novi Zagreb, 2016.