Misionar gubavaca - sv. Damjan (Damiaan) de Veuster
(03. 01. 1840. – 15. 04. 1889.)
»Moja je duboka i istinska radost služiti Gospodinu u ovoj siromašnoj i bolesnoj braći i sestrama koja su od svih odbačena…«

Zamislite, poklonjeno mi je hodočašćeu Rim na kanonizaciju moga nebeskog redovničkog zaštitnika sv. Damjana de Vesutera 11. 10. 2009. g. Mala grupa od nas devetero kombijem smo stigli u Rim.

Što vam reći? Misa kanonizacije je bila lijepa… mnoštvo, mnoštvo zaljubljenika u sv. Damjana, više nego svi ostalih koji su došli na kanonizaciju drugih svetaca. Papa Benedikt XVI. je na audijenciji u srijedu pozdravio na hrvatskom našu malu grupu. Vidjeli smo i gospođu Audrey Toguchi, koja je zaslužna da se dogodila kanonizacija budući da je 1999. čudesno ozdravila od raka kože i pluća najgoreg oblika. Molila se na grobu Damjana na Molokaiju. Žena je rođena na Hawajima.

Tko bi ikada pomislio da ću ovdje biti one davne 1995. kada sam na poklon primila knjigu od drage s. Klaudije »Misionar gubavaca« W. Hünermanna.

Toga ljeta, čitajući životopis o. Damjana, još sam dublje shvatila da me Bog poziva da ostavim sve, pa i svoju obitelj koju jako volim, poput Damiaana i odazovem se Božjem zovu koji je tinjao u meni. Prva odluka bila je: odrezati dugu kosu koju sam jako voljela i njegovala. Sljedeće godine, nakon završene XIII. gimnazije i maturalne večere, u ljeti 1996. g. ušla sam u samostan uršulinki u Zagrebu, te ulaskom u novicijat, uz svoje krsno ime Mihaela, uzela ime Damjana.
»Misionar gubavaca« tek je 1995. g. proglašen blaženim, jer je proces za beatifikaciju jako dugo trajao. Puno se čuda dogodilo, ali klevete o o. Damjanu od strane protestanata u 19 st. usporile su proces. Ipak, Bog ne ostavlja svoje i Damjan je potvrđen herojski stupanj kreposti.

»Bog me zove, na meni je da poslušam…« shvatio je mladi Joseph de Veuster u svojoj 19.-toj godini i krenuo iz rodnog mjesta Tremeloo u Belgiji u Louvain u samostan Družbe Presvetih Srdaca gdje je već bio njegov stariji brat. Iako iz brojne obitelji, njegov je odlazak šokirao roditelje. Osim starijeg brata, dvije sestre su već bile otišle u samostan uršulinki u Nizozemsku i roditelji su bili sigurni da će Joseph ostati na obiteljskom imanju, budući da je jako volio taj posao, a studirao je i ekonomiju što je bilo jako potrebno za obiteljsku tvrtku.
Ipak, Božji se pogled zaustavio na mladom, sposobnom i pametnom mladiću i bilo je nemoguće oglušiti se… ostaviti obitelj, djevojku, rodno mjesto, dragu zemlju, sve zbog Jednoga, zbog blaga i dragocjenog bisera kojeg je pronašao u redovničkom pozivu.
Nije uopće bilo lako ustrajati u samostanu gdje je po ondašnjim pravilima Joseph već bio prestar za studij bogoslovije. Ipak, Bog ga je pozvao i znao je zašto ga je pozvao, samo što to Joseph Damjan u onom trenutku nije mogao znati.
Umjesto brata Pamfilija, koji se razbolio, javio se za misije na Hawaje i tamo odlazi 1856. g. gdje biva zaređen za svećenika. Kao svećenik misionar bio je poslan na otok Puna, zatim Kohalu. Naposljetku, na sastanku misionara, biskup Maigret požalio se braći redovnicima kako nema nikoga na otoku Molokai, otoku gubavaca, ali da ne može nikoga tamo poslati, osim ako netko dobrovoljno želi ići. Javila su se četvorica, a izabran je, zbog snažne sportske građe i izdržljivosti, o. Damjan; tada je imao 33 godine.

Život na Molokaju nije bio nimalo poželjan… predivan otok bogat prirodnim ljepotama… ipak… među gubavcima… nevjerojatna prljavština, nasilje, ukidanje svake seksualne granice, alkoholizam, krađa, idolatrija, praznovjerje, nemoral svake vrste… nema bolnica, naseobina, kuća, crkve… »Više sam puta morao zatvoriti nosnice i udahnuti svježi zrak…« priznao je Damjan. Brzo se prihvatio posla: krstio je ljude, uveo danonoćno klanjanje, sagradio na stotine kolibica, izgradio crkvu…
»Otac Damjan je organizirao vjerski, društveni i bratski život na Molokaiu, u vrijeme kada je otok bio bez ikakvog zakona; s njime je svatko dobio svoje mjesto, svatko je bio prepoznat i ljubljen kao brat i sestra.« rekao je papa bl. Ivan Pavao II. na misi beatifikacije 1995. g., a papa Benedikt XVI. na misi kanonizacije 2009. g. podsjetio nas je: »Otac Damjan nam je primjer kako nikada ne smijemo zaboraviti one koje je svijet zaboravio.«

Dugogodišnji boravak na otoku Molokai, teški uvjeti života, često u bdjenju i fizičkim naporima doprinijeli su da je i sam podlegao bolesti. 1885. g. shvatio je da je i sam postao posve sličan svojoj braći i sestrama, svojoj bolesnoj i siromašnoj djeci, kako ih je nazivao. »Postao sam gubavac. Mislim da ću se uskoro izobličiti. Premda nemam nikakvih sumnja u stvarni značaj bolesti, i dalje sam miran, predan i sretan usred svojeg puka. Dobri Bog znade da je to nabolje za moje posvećenje i svaki put ponavljam: neka bude volja tvoja!« izrekao je u propovijedi na misi.
Uz teške fizičke, ali i duhovne boli, radio je sve do zadnjega. One koje Bog jako voli, njih i jako kuša. I Damjan nije bio izuzet. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, oluja na otoku srušila je crkvu i zvono koje je sagradio… imao je osjećaj da ga je i Bog napustio… proživljavao je tamnu noć duha… je li njegov boravak ovdje imao smisla? Zašto, Bože?! Napisao je: »Dobri Bog nikada ne traži nemoguće, ovdje sam do volje Božje.«

Oluja je bila samo kušnja, a urodila je divnom solidarnošću cijeloga svijeta: na Molokai je stigao novi materijal za crkvu, stigla je pomoć u ljudstvu, stigle su sestre franjevke. Zahvaljujući o. Damjanu 'pakao Molokai' kojeg je karakterizirala velika sebičnost, očaj i nemoral, preobrazio se u zajednicu koja je i hawajsku Vladu iznenadila. Mogao je sve ovo zahvaljujući njegovoj velikoj ljubavi prema Isusu, posebno euharistijskom Isusu u kojem je kroz godine samoće i poteškoća na otoku Molokai nalazio jedinu utjehu i snagu; jedini smisao u življenju svojih zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Vječnost je ugledao na Veliki ponedjeljak 15. 4. 1889. u 50. godini života. Zvona crkve sv. Filomene, koju je Damjan izgradio, zazvonila su… Svijeća je dogorjela, ali ostavila svijetli trag… Pod pandanusom, na onom istom mjestu gdje je prije 16 godina prvu noć spavao pod vedrim nebom, zaželio je imati mjesto za vječni počinak… Na križu je zapisano: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« (Iv 15,13) Njegovo je tijelo svečano preneseno u Belgiju 1936. g.

Proces beatifikacije pokrenuli su sami gubavci, a potvrđeno je čudesno ozdravljenje s. Simplicie Hue (iz Družbe Presvetih Srdaca Isusa i Marije) koja je 1895. g. ozdravila u devetnici o. Damjanu… umirala je od crijevne bolesti…
Za kanonizaciju potrebno je još jedno čudo i ono se dogodilo 1999. kada je gđa Audrey Toguchi iz Honolulu, čudesno ozdravila. Molila se na grobu bl. Damjan na Molokaju, a bolovala je od teškog oblika raka pluća. Ova je draga žena bila u Rimu na misi kanonizacije i svjedočila je o svom izlječenju, kao i mnoštvo udruga i ljudi širom svijeta koji vole sv. Damjana.

Tu smo se našli i mi iz Zagreba. Neka je blagoslovljen i hvaljen i slavljen po svim ovim događajima i ljudima koji se daju voditi od Njegova Duha, a zagovor sv. Damjana na poseban način neka bude s onima koji danas osjećaju Kristov poziv da ga slijede poput sv. Damjana.

»Njegovo svjedočanstvo za vas je poziv, osobito za vas mlade, kako biste ga svi upoznali te kako bi po njegovoj žrtvi u vama uzrasla želja da ljubite Boga, koji je izvor prave ljubavi i sretnoga života, kao i želja da i od svog života učinite istinski prinos. Postao je gubavac među gubavcima, gubavac za gubavce!« poziva nas papa bl. Ivan Pavao II., jer »svetac nije bezgrešan čovjek, bez slabosti, čovjek koji ne podliježe kušnjama, nego je svetac netko tko zna uzeti Boga za ruku, ima odvažnosti uistinu se zagledati u sebe i uvidjeti svoju nesavršenost, ali istodobno ima povjerenja u Boga, u Njegovo milosrđe, te uspijeva, unatoč vlastitim slabostima, izvući iz sebe svu skrivenu ljepotu koja je samo zrcalna slika Božje ljepote. Svetac vrlo čvrsto hoda po zemlji, muči se s raznim problemima, bori se sa svojim slabostima, a istodobno je pun nade. Možemo ga usporediti s vrčem u koji Bog ulijeva svoju milost. Svetac je čovjek koji tu milost danomice prihvaća i nosi u svijet.«

I nama je moguće ići tim putem! Pa krenimo zajedno… jer tada je lakše!

(napisala: s. Damjana Mihaela Barbarić, OSU)