Dobra Majka Klaudija, JERINA BOELLEIN, službenica Božja

RODIO SE BOG I COVJEK USRED STAJICE,
RUMEN CVIJETAK, DRAGI SINAK SVETE DJEVICE.
A MIR LJUDMA DOBRE VOLJE NA NIZINI TUJ!

Godina XXI., br. 56
Varaždin, Božić 2014. Uršulinska 3; 42000, p. p. 162
Tel.: 042 211-808; E-mail: sr.klaudija.duran@gmail.com
Svi moji dragi Prijatelji i Prijatelji  Sluzbenice Bozje Majke Klaudije!
Evo nam nama najdraže svetkovine Božića, koja doista razveseljuje i najtužnije srce. To je blagdan siromaha, to je svetkovina onih koji nikoga nemaju, ali koji svu svoju nadu stavljaju u Boga, kako govori sv. Anđela. Svake nedjelje molimo u ispovijesti vjere: Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se od Marije Djevice i postao čovjekom. Radi mene i tebe postao je siromah, ranjivo dijete, siromah za siromahe, prebogat za sve one koji mu s približe. Sv. Pavao nam govori da je On, koji je bio bogat za nas postao  siromašan da se mi njegovim siromaštvom obogatimo. Ne klonimo stoga duhom. Mnogima je doista vrlo teško: jedni nemaju posla ni zarade, drugi ne dobivaju redovno zasluženu plaću, toliki imaju tek toliko da preživljavaju, no gotovo svi govore da se Bog čudesno brine za njih. Potrebe su goleme, i čestitajmo Gospodinu što ima  bezbrojne duše što se odriču kako bi drugima pomogli. A to uglavnom nisu bogati, već oni koji imaju srca i koji su sami barem koji puta u životu osjetili što znači nemati. Bogati, nažalost, često nemaju to iskustvo. Sv. otac nas poziva da budemo Crkva siromaha za siromahe. Vidimo na koje se sve načine pomaže: kakvi pothvati, kako se i mladi uključuju u istinska djela ljubavi, pa čak i mala djeca. Radosno sam gledala lijepe čestitke što su ih načinila naša djeca 1. razreda i mališani u vrtiću zajedno sa svojim tetama i učiteljicama. I to su kupovali roditelji i posjetitelji naše crkve da se pomogne siromašnima. Da zajedno s anđelima mogu pjevati pjesmu Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!                                    (Ovo su anđelčići iz jaslica u našoj crkvi, rad prof. Lojzike Ulman 1988. g., terakota)
No uz ovo materijalno siromaštvo postoji ono drugo: siromaštvo duše, sljepilo za potrebe drugih, kad se radije daju silni novci psima i mačkama za biranu hranu i njegu, a nema se srca za djecu koja u tolikim zemljama umiru od gladi. No još je jedno drugo siromaštvo, koje bih nazvala bijedom: grijeh koji čovjeka sapinje u okove smrti. Čuli ste i čitali što nam je priredilo riječko kazalište upravo za dan pada Vukovara, za dan u kojemu krvare tolike rane stradalnika: branitelja, roditelja, koji će možda i umrijeti a da nisu saznali gdje im je nestao sin, kad se susreću u gradu zločinci, što se slobodno šeću, čak su i na položajima! Ti se nesretnici – i redatelji i glumci – na najbesramniji način rugaju našim braniteljima i našim svetinjama: hostiji, križu, Majci Isusovoj, a oni na vrhu šute, dopuštaju jer je to umjetnička sloboda!!! To je sloboda?! Najgore robovanje sotoni i svojim požudama! Umjetnost?! Ogavnost, besramnost i bezumlje, javni nemoral! Koliko moramo moliti za Domovinu, za obraćenje svih stanovnika. I naše katoličke obitelji: koliko je grijeha u njima, a onda se pitamo zašto nam ide tako. Zlo, grijeh, uvijek je protiv čovjeka, jer se gubi osjećaj za razlikovanje dobra i zla. Molimo Gospinu krunicu, krunicu Božanskog milosrđa, s ciljem da svi progledamo. Samo nam svjetlo Duha Svetoga može raspršiti tamu srca. Posebno ga molimo za izbore 28. prosinca. Odazovimo se, kako nas pozivaju i naši biskupi, da što više glasova dademo za dobro. Nije svejedno tko će nas voditi. Osoba koja misli samo na fotelju i veliku plaću i mirovinu, ili osoba kojoj je na srcu dobro naroda. Duhovno i materijalno. Koja će, unatoč mišljenju Europe i domaćih „sinova“, znati reći stop bezakonju i grijehu, koja neće dopustiti da se najvećoj većini građana vrijeđaju, blate i gaze najveće svetinje. Ne zaboravimo naše branitelje, koji su nam priskrbili našu divnu Domovinu, ni naše zatvorene generale i ostale koji nisu napadali, nego samo branili Dom i Rod.
A sada krenimo tragom M. Klaudije, velike Službenice Božje. Nisam nikada napisala da sam bila s kardinalom Angelom Amatom, koji je odgovoran za kauze svetaca. U nekoliko rečenica ocrtala sam mu njezin lik. Bio je vrlo zadovoljan i rekao mi je da samo nastavimo s radom i molitvom da bi i ona bila stavljena na oltar.
Veliku je radost doživjelo Đakovo, kada je 15. studenoga bilo otvorenje Dvorane „Majka Klaudija“. Na prijedlog gđe Slavice Ratinčević da se dvorana koju kane urediti nazove imenom Majke Klaudije, te nakon pristanka g. župnika, preč. Tomislava Ćorluke, i vlč. kapelana Josipa Levakovića, Slavica, njezin sin Ivan Pavao i otac, g. Mladen Đaković, počeli su s intenzivnim uređivanjem lijepe dvorane od cigle s boltama. Kad su radovi bili skoro završeni, Slavica je sa sinom u Varaždinu snimila sve što je bilo povezano sa životom M. Klaudije. Došla mi je ideja zamoliti našu Varaždinsku slikaricu, gđu Silviju Benković, da načini lijepi portret. I Božjim je blagoslovom uspio. Ulje na platnu, 150 x 100 cm, s krasnim okvirom. Vidjeli su ga posjetitelji naše uršulinske crkve prije negoli je dobrotom jednoga vozača prevezen u Đakovo. U katedrali je bila sveta Misa uz mnoštvo svijeta, a ja sam umjesto propovijedi imala nagovor o M. Klaudiji. Velik dio vjernika došao je u dvoranu za blagoslovkoji je obavio preč. g. župnik. Zbor mladih izveo je dijaloški prikaz njezina života, kao da govori javni bilježnik, g. Pavao Ratinčević, zet obitelji Đaković koja je kupila kuću u kojoj se rodila mala Jerina (Irena) Matilda, 17. siječnja Svete 1875. godine. Ta je obitelj izvanredno sretna zbog prisutnosti M. Klaudije u tolikim događajima njihova života. U sobi gdje je rođena djeluje javno bilježništvo. Slavica je dala načiniti krasne panoe tiskane na bijeloj ceradi s fotografijama i tekstovima M. Klaudije, i sve bogato i ukusno ukrasila cvjetnim
aranžmanima. Opet sam govorila o M. Klaudiji, a bilo je i svjedočanstava
         Silvija Benković: M. Klaudija            

nekoliko osoba o pomoćima naše nebeske prijateljice. Slijedilo je druženje uz bogati domjenak. Vrlo sam zahvalna Navečer u 20 sati imala sam jednosatni intervju na Radiju Effata-Đakovo. Slijedeći sam dan išla na župu Kuševac i na filijalu sv. Ivana u Đakovačkim Ivanovcima, gdje su ljudi slušali s velikom radošću. Tamo me je pozvao spomenuti vlč. Josip, koji je dan ranije preselio kao novi župnik, a zamijenio ga je vlč. Davor. Dvije noći bila sam gost dragih sestara Sv. Križa i vidjela njihov divan rad. Mogla sam im zahvaliti što su njihove sestre utkale u dušu male djevojčice Jerine dok je kod njih pohađala prva tri razreda škole.
Prije posjeta Đakovu bila sam u Rijeci na Vežici u župi sv. Male Terezije, kamo me je pozvao također vrlo revni mladi svećenik, vlč. Ivan Šarić. On je još kao sjemeništarac s drugom trojicom bio štovatelj M. Klaudije. Susreti s vjernicima bili su divni, i mislim da je M. Klaudija osvojila mnoga srca. U tu crkvu ove godine na Josipovo preneseni su zemni ostatci njihova župnika, koji je crkvu i izgradio, mons. Adama Mucchtina, i koji je svojom svetošću i neumornim radom opečatio taj dio Rijeke. O M. Kozulić, utemeljiteljici sestara Presv. Srca govorila je sestra koja vodi kauzu, a prikaz života o. Vendelina Vošnjaka predstavio je o. Ivan s Trsata. Tako su vjernici već navikli na druženje sa svojim svecima. U Rijeci sam boravila kod sestara sv. Vinka, te sam im rekla kolike je milosti M. Klaudija dobila u njihovoj crkvi u Zagrebu na dan prve svete pričesti (o tome malo kasnije).

17. siječnja 2015. godine navršava se
140-obljetnica rodenja majke klaudije
Ove godine uz njezin smrtni dan (3. veljače) zamolila sam voditelje Hrvatskog Radio-Vatikana da, kao i svake godine, reknu nekoliko riječi o njoj, a sama sam napisala ovo što želim s vama podijeliti.
BOGOJAVLJENJA U ŽIVOTU SLUŽBENICE BOŽJE M. KLAUDIJE BOELLEIN
Sveta Crkva na početku svake godine stavlja pred oči vjernika svetkovinu Bogojavljenja, kada Otac objavljuje svoga Jedinorođenca Trima Kraljevima, a po njima i svim narodima. Takvih bogojavljenja u Isusovu životu bilo je mnogo: njegovo krštenje, kada Očev glas nad njim govori: Ti si Sin moj! Ljubljeni moj, koga sam odabrao! (Mk 1,11); to su sva Isusova čudesa i božanstveni nauk, preobraženje na Taboru s novom porukom za učenike: Ovo je Sin moj ljubljeni! Njega slušajte! (Mt 17,5). Bogojavljenje Posljednje večere: Uzmite me! Blagujte me da imate život, život u izobilju, život vječni (Iv 10,10; 3,15; 6,27.54;17,2). Bogojavljenje na Križu: Ovaj bijaše Pravednik! (Lk 23,47). Ovaj bijaše Sin Božji! (Mt 27,54). I najveće bogojavljenje: Uskrsnuće i proslava Uzašašća kada je sjeo s desna Ocu.
Bog nastavlja svoja bogojavljanja i u povijesti Kristove Crkve. Objavljuje se svakom čovjeku u glasu savjesti, ali i na različite neočekivane načine. Objavljuje se čak i maloj djeci. Često je to „bogojavljenje“ kod prve pričesti, u pozivu i odazivu u Njegovu službu, u jakosti koju daje svojim mučenicima.
I hrvatska uršulinka, Službenica Božja Majka Klaudija Boellein, imala je svoja „bogojavljanja“. Rođena je u Đakovu i krštena isti dan, 17. siječnja Svete 1875. godine kao Jerina-Irena Matilda. Kao simbol, bila je to druga nedjelja po Bogojavljenju, kada je Crkva slavila Presveto Ime Isusovo. Već kao malo dijete u kolijevci vidjela je hostiju i znala da je to Isus. I kad je s tri godine ostala bez dobrog oca Janka uz dosta tvrdu i nerelioznu majku, lijepu i uglednu Gloriju, imala je jedinu utjehu u dobrom „didici“ Dragutinu Boelleinu, koji joj je vjerničkim životom bio „bogojavljenje“. No zbog majčine preudaje bila je odvojena od njega i od Đakova, od dobrih sestara Sv. Križa i svojih prijateljica. Nastavila je školovanje u Zagrebu, kod sestara sv. Vinka, koje su je vodile pod imenom Jeronima. Tada joj se Isus na čudesan način objavio u njihovoj crkvi. Bio je to opet Dan Gospodnji. Imala je 12 godina. Za stare je narode za djevojčice to bila dob zrelosti, često i vrijeme udaje. I za mladu Jerinu bio je to dan i čas duhovne zrelosti. Taj je dan primila je prvu svetu pričest. Možda ju je pričestio vlč. Josip Lang, kasnije sveti biskup i kandidat oltara, jedan od trojice vjeroučitelja na školi. Njega je izabrala za ispovjednika, i on joj je u nekoliko navrata pomogao u velikim teškoćama u odnosima s majkom. O tom danu kao redovnica, na molbu poglavara, napisala je ovo:
„Veliku sam milost primila na dan prve sv. Pričesti, 1.V.1887. Kroz nekoliko sati bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta prisutnošću Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. Tu istu milost primila sam još dvaput u životu.“
Ovo je „bogojavljenje“ bilo uvertira za brojne Božje pohode. Unatoč mnogih nevolja, provodila je nepomućeni duhovni život. Uslijedilo je bogojavljenje poziva pred kipom Bezgrješne Djevice u Budimpešti. Bog joj je u trenu pokazao svoju volju. Novcem kojim je trebala ići na tržnicu, kupila je kartu za Varaždin. Stupila je u uršulinski samostan 4. travnja 1904. godine, prije 110 godina. Primila je ime Marija Klaudija od Bezgrješnog začeća.
A tada je i zajednica sestara, zajedno s učenicama, doživljavala po njoj brojna „bogojavljanja“. Djevojke i djevojčice odmah su osjetile svetost koja je iz Majke Klaudije zračila. Vidjele su sjaj u njezinim očima, milinu pogleda koji je ulijevao povjerenje, neprolazni smiješak na usnama, posebnu finoću, strpljivost i blagost u svim postupcima. Nikada ih nije korila, niti ikada podizala glas, a uvijek je bila spremna pomoći, utješiti, zagovarati kad nisu bile marljive, pažljive ili fine u ophođenju, i time zaslužile kaznu. Jedna drugoj su govorile: Ona je najsličnija Isusu… O kako je sveta… Dobra Majka Klaudija… Ona dolazi kao Božji anđeo i rješava u trenu probleme … Rođena majka ne može biti bolja od nje… Pratile su pomno svaki njezin čin, upijale i pamtile svaku riječ, te su sve što su vidjele i čule i same primjenjivale u svom kasnijem životu supruga i majki.
I sestre su joj dolazile s velikim povjerenjem. Mnoge su posvjedočile da nikad nije ni u najmanjemu povrijedila ljubav. I za njih je bila bogojavljenje već u času kad je stupila u samostan kao prelijepa osoba duhovno izgrađena Duhom Božjim. Uslijedilo je njezino najveće bogojavljenje kad je Isus 1929. g. od nje izrijekom tražio da se žrtvuje za obraćenje Rusije. Nakon spremnog pristanka, na nju su se sručile sve patnje i poniženja, kako je sama priznala glavarici. I opet je svima bila bogojavljenje predanošću, mirom, uronjenošću u Boga, ali posve otvorenom za potrebe bližnjih i praktičnom u svemu. Bila je prisutnost koja je upućivala na nadnarav. Cijeli redovnički život promatrala je Božja savršenstva, ali od svih njih, priznaje, doživjela je najviše Njegovu ljubav. Od nje je živjela, nju je širila na druge svakim svojim činom, svakom riječju. Jednom joj je ta Ljubav progovorila s divnog raspela da je ohrabri na žrtvu. Shvatila je da je Bog ljubav i kada vrši pravednost. Od tih „bogojavljenja“ i drugi su živjeli.
Umrla je u 78. godini života, u nedjelju, 3. veljače 1952., prije 63 godine, u tri sata poslije podne. Poput Isusa. Izdahnula je bez samrtne borbe, a glava joj se naklonila na stranu, kao da i ona kaže s Isusom: “Svršeno je!“. Bilo je to bogojavljenje za sestre kojima je u tom konačnom času doista naličila na Isusa, žrtveno janje. Bilo je to i njezino zadnje i najsnažnije bogojavljenje Ljubavi koja joj je zasjala u svoj svojoj milini i slavi.
Odmah se Varaždinom pronio glas: Umrla je svetica! Jedna Varaždinka, koja je kasnije postala ugledna članica redovničke Družbe, na sprovodu je osjetila vrlo opojan miris, dok je druga s uvjerenjem dala napisati na ploču podno grobnog spomenika riječi koje je sv. Petar izrekao za Isusa:

PROŠLA JE SVIJETOM ČINEĆI DOBRO.

Imala sam beskrajnu sreću posjetiti Svetu Zemlju. Platila mi je put dobrota gđe Marije P. Ova je grupa bila više nego divna. Bilo nas je 44, pod vodstvom neumornog o. Petra Lubine iz Splita. Svega sebe nam je razdao u tumačenju i propovijedima, te smo se osjećali kao jedna velika obitelj, povezani Božjom riječi. Iako je trebalo biti vrijeme za početak kišne sezone, nas je grijalo sunce, što je bilo neobično za početak studenoga. Prije našeg dolaska nekoliko je dana padala kiša, tako da se sve zazelenjelo da je i fra Petar ponovio na raznim mjestima da takvu zelen još nije vidio u to doba godine. Na Mrtvom moru bilo je 32º C. Takva Božja pažnja donekle je ublažila opću nesigurnost koju smo osjetili zbog manjih i malo većih nereda u Jeruzalemu, Betlehemu i Kani. Gledajući onaj strašan zid što su ga Židovi podigli između sebe i Palestinaca na skoro 800 km i u visini od 8 metara, tek smo onda postali svjesni koliko moraju trpjeti straha domaći stanovnici, jer niti Židove niti Palestince ne veže Kristov zakon ljubavi, mira, pomirenja i Majka Božja Jeruzalemska        oprosta, nego „oko za oko, zub za zub“. Tako čovjeku postane jasno koliko         Crkva Preobraženja  
moramo moliti Duha Svetoga da Izrael prizna Isusa za svoga Gospodina i Spasitelja.
Pater nam je na svakom mjestu pročitao odgovarajući odlomak Evanđelja glede otajstva Isusova života na koja smo nailazili. Na mnogim mjestima su hrvatski tragovi: tu je ploča Očenaša u istoimenoj crkvi na obroncima Maslinske gore na hrvatskom jeziku. Nalazi se u samoj crkvi, dok je velik broj na drugim jezicima u trijemu ili vani. U Ain Karinu je ploča s tekstom Veliča u dvorištu crkve Marijina pohođenja, a strop je izgrađen od slavonskih hrastova koje je poklonio vukovarski grof Eltz. Darovao je za crkvu Preobraženja, no doteklo je i za ovu crkvu. U Ain Karinu je također na hrvatskom jeziku i ploča s tekstom Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov. Uz veličanstvenu baziliku Navještenja u Nazaretu, koja je najljepša crkva u Svetoj Zemlji, u trijemu se nalazi mozaik Ive Resteka, lik Majke Božje Bistričke, i tako redom.
Nevjerojatno me se dojmio rad naših otaca franjevaca koji su kustosi Svete Zemlje od 1346. Godine. Žive za siromašne kršćane, grade im stanove, zapošljavaju u školama i prihvatilištima za hodočasnike tisuće obitelji, grade također i škole, fakultete. Sve to financira onaj tzv. Petrov novčić koji se sabire na Veliki petak. Da nema njih, već bi nestao ionako maleni broj kršćana, pogotovo katolika.

Svagdje sam molila da vas sve Gospodin blagoslovi zajedno s vašim dragima. Uvijek kažem M. Klaudiji: „Ti dobro poznaješ svaku dušu koju je Gospodin na ovaj ili onaj način sa mnom povezao. Govori Mu za svakoga pojedinačno, jer si zato u nebu da nam budeš pravom prijateljicom i zagovornicom.“

Bilo je mnogo molitava kao i zahvalnica upućenih M. Klaudiji. Tako na pr. Gđa Anđelka S. piše da je od 1999. do 2013. njegovala šlagiranu i nepokretnu svekrvu kao i svoju majku, i dodaje: „Iako sam imala dvije operacije, ova zadnja s malo težim post operativnim tijekom, ali hvala Bogu… već je bolje, a po zagovoru Majke Klaudije uskoro ću biti kao nova. Pisala sam Vam o mojem unuku Luki. Hvala M. Klaudiji i svima koji mole za njega, bolje mu je. On je rođen s teškim krvarenjem, nogice savijene, jedna duža od druge, tetive i mišići spleteni i uvijaju nogice i otežavaju hod. Danas ima 7 godina. Hoda šepajući u ortopedskim cipelicama koje mu ravnaju nogice. Govori riječi, ali ne spaja u rečenicu… Uz njega bdije njegova brižna majka R. Hvala Bogu, napredak ide puževim korakom; sada mu je škola odgođena, a vjerujem da će se za godinu stanje popraviti. Imao je dvije operacije na glavici i nogicama, a sada ga čeka još jedna. Uz Božju pomoć bit će dobro. Muž je imao prošlo ljeto operaciju srca i ugradili su mu dva stenta i sad puno lakše diše. Bogu hvala i na tome križu“. Gospođa preporučuje svoja sina da dođu u prijašnje stanje vjere. Eto, dragi Prijatelji, vidimo čvrstu vjeru i silno pouzdanje u Boga, u zagovor M. Klaudije i u vaše molitve, pa ju poduprimo. Doista je bila kušana, ali snosi sve smireno da čak zahvaljuje za križ.

Mnogi vjernici mole se s pouzdanjem M. Klaudiji i dobivaju velike milosti za dušu i za tijelo: utjehu, ozdravljenje, posao, obraćenje te mir u srcu i u obiteljima. Molimo i mi:
Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaš patnje današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Majci Klaudiji. Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snage i olakšanja. Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav. Amen.
Svima želim svaki blagoslov za Božić i u Novoj godini! 

S. Klaudija Đuran, osu
Uršulinska 3
42000  VARAŽDIN
Tel.: 042 211-808

Pošt. o. Siniša Štambuk, DI
Radio Vatikan –Hrvatska sekcija


Predmet:  Članak o Službenici Božjoj M. Klaudiji uz godišnjicu smrti 3. veljače


BOGOJAVLJENJA U ŽIVOTU SLUŽBENICE BOŽJE M. KLAUDIJE BOELLEIN

Sveta Crkva na početku svake godine stavlja pred oči vjernika svetkovinu Bogojavljenja, kada Otac objavljuje svoga Jedinorođenca Trima Kraljevima, a po njima i svim narodima. Takvih bogojavljenja u Isusovu životu bilo je mnogo: njegovo krštenje, kada Očev glas nad njim govori: Ti si Sin moj! Ljubljeni moj, koga sam odabrao! (Mk 1,11); to su sva Isusova čudesa i božanstveni nauk, preobraženje na Taboru s novom porukom za učenike: Ovo je Sin moj ljubljeni! Njega slušajte! (Mt 17,5). Bogojavljenje Posljednje večere: Uzmite me! Blagujte me da imate život, život u izobilju, život vječni (Iv 10,10; 3,15; 6,27.54;17,2). Bogojavljenje na Križu: Ovaj bijaše Pravednik! (Lk 23,47). Ovaj bijaše Sin Božji! (Mt 27,54). I najveće bogojavljenje: Uskrsnuće i proslava Uzašašća kada je sjeo s desna Ocu.
Bog nastavlja svoja bogojavljanja i u povijesti Kristove Crkve. Objavljuje se svakom čovjeku u glasu savjesti, ali i na različite neočekivane načine. Objavljuje se čak i maloj djeci. Često je to „bogojavljenje“ kod prve pričesti, u pozivu i odazivu u Njegovu službu, u jakosti koju daje svojim mučenicima.
I hrvatska uršulinka, Službenica Božja Majka Klaudija Boellein, imala je svoja „bogojavljanja“. Rođena je u Đakovu i krštena isti dan, 17. siječnja Svete 1875. godine kao Jerina-Irena Matilda. Kao simbol, bila je to druga nedjelja po Bogojavljenju, kada je Crkva slavila Presveto Ime Isusovo. Već kao malo dijete u kolijevci vidjela je hostiju i znala da je to Isus. I kad je s tri godine ostala bez dobrog oca Janka uz dosta tvrdu i nerelioznu majku, lijepu i uglednu Gloriju, imala je jedinu utjehu u dobrom „didici“ Dragutinu Boelleinu, koji joj je vjerničkim životom bio „bogojavljenje“. No zbog majčine preudaje bila je odvojena od njega i od Đakova, od dobrih sestara Sv. Križa i svojih prijateljica. Nastavila je školovanje u Zagrebu, kod sestara sv. Vinka, koje su je vodile pod imenom Jeronima. Tada joj se Isus na čudesan način objavio u njihovoj crkvi. Bio je to opet Dan Gospodnji. Imala je 12 godina. Za stare je narode za djevojčice to bila dob zrelosti, često i vrijeme udaje. I za mladu Jerinu bio je to dan i čas duhovne zrelosti. Taj je dan primila je prvu svetu pričest. Možda ju je pričestio vlč. Josip Lang, kasnije sveti biskup i kandidat oltara, jedan od trojice vjeroučitelja na školi. Njega je izabrala za ispovjednika, i on joj je u nekoliko navrata pomogao u velikim teškoćama u odnosima s majkom. O tom danu kao redovnica, na molbu poglavara, napisala je ovo:
„Veliku sam milost primila na dan prve sv. Pričesti, 1.V.1887. Kroz nekoliko sati bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta prisutnošću Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. Tu istu milost primila sam još dvaput u životu.“
Ovo je „bogojavljenje“ bilo uvertira za brojne Božje pohode. Unatoč mnogih nevolja, provodila je nepomućeni duhovni život. Uslijedilo je bogojavljenje poziva pred kipom Bezgrješne Djevice u Budimpešti. Bog joj je u trenu pokazao svoju volju. Novcem kojim je trebala ići na tržnicu, kupila je kartu za Varaždin. Stupila je u uršulinski samostan 4. travnja 1904. godine, prije 110 godina. Primila je ime Marija Klaudija od Bezgrješnog začeća.
A tada je i zajednica sestara, zajedno s učenicama, doživljavala po njoj brojna „bogojavljanja“. Djevojke i djevojčice odmah su osjetile svetost koja je iz Majke Klaudije zračila. Vidjele su sjaj u njezinim očima, milinu pogleda koji je ulijevao povjerenje, neprolazni smiješak na usnama, posebnu finoću, strpljivost i blagost u svim postupcima. Nikada ih nije korila, niti ikada podizala glas, a uvijek je bila spremna pomoći, utješiti, zagovarati kad nisu bile marljive, pažljive ili fine u ophođenju, i time zaslužile kaznu. Jedna drugoj su govorile: Ona je najsličnija Isusu… O kako je sveta… Dobra Majka Klaudija… Ona dolazi kao Božji anđeo i rješava u trenu probleme … Rođena majka ne može biti bolja od nje… Pratile su pomno svaki njezin čin, upijale i pamtile svaku riječ, te su sve što su vidjele i čule i same primjenjivale u svom kasnijem životu supruga i majki.
I sestre su joj dolazile s velikim povjerenjem. Mnoge su posvjedočile da nikad nije ni u najmanjemu povrijedila ljubav. I za njih je bila bogojavljenje već u času kad je stupila u samostan kao prelijepa osoba duhovno izgrađena Duhom Božjim. Uslijedilo je njezino najveće bogojavljenje kad je Isus 1929. g. od nje izrijekom tražio da se žrtvuje za obraćenje Rusije. Nakon spremnog pristanka, na nju su se sručile sve patnje i poniženja, kako je sama priznala glavarici. I opet je svima bila bogojavljenje predanošću, mirom, uronjenošću u Boga, ali posve otvorenom za potrebe bližnjih i praktičnom u svemu. Bila je prisutnost koja je upućivala na nadnarav. Cijeli redovnički život promatrala je Božja savršenstva, ali od svih njih, priznaje, doživjela je najviše Njegovu ljubav. Od nje je živjela, nju je širila na druge svakim svojim činom, svakom riječju. Jednom joj je ta Ljubav progovorila s divnog raspela da je ohrabri na žrtvu. Shvatila je da je Bog ljubav i kada vrši pravednost. Od tih „bogojavljenja“ i drugi su živjeli.
Umrla je u 78. godini života, u nedjelju, 3. veljače 1952., prije 62 godine, u tri sata poslije podne. Poput Isusa. Izdahnula je bez samrtne borbe, a glava joj se naklonila na stranu, kao da i ona kaže s Isusom: “Svršeno je!“. Bilo je to bogojavljenje za sestre kojima je u tom konačnom času doista naličila na Isusa, žrtveno janje. Bilo je to i njezino zadnje i najsnažnije bogojavljenje Ljubavi koja joj je zasjala u svoj svojoj milini i slavi.
Odmah se Varaždinom pronio glas: Umrla je svetica! Jedna Varaždinka, koja je kasnije postala ugledna članica redovničke Družbe, na sprovodu je osjetila vrlo opojan miris, dok je druga s uvjerenjem dala napisati na ploču podno grobnog spomenika riječi koje je sv. Petar izrekao za Isusa:
PROŠLA JE SVIJETOM ČINEĆI DOBRO.

Danas joj se mole mnogi vjernici i dobivaju velike milosti za dušu i za tijelo: utjehu, ozdravljenje, posao, obraćenje te mir u srcu i u obiteljima.
Molimo i mi:
Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaš patnje današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Majci Klaudiji. Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snage i olakšanja. Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav. Amen.

Varaždin, 29. siječnja 2014.

s. Klaudija Đuran, OSU

SRETAN BOŽIĆ I MILOSNA NOVA 2014. GODINA!

Godina XX., br. 54

Tel.: 042 211 808;
e-mail: sr.klaudija.duran@gmail.com
    Uršulinska 3, p. p. 162
    42000 VARAŽDIN

Varaždin, Uršulinska crkva Isusova rođenja;
Lojzika Ulman: JASLICE,
terakota, 1988.


Dragi Prijatelji Službenice Božje Majke Klaudije i svi moji Prijatelji!

Za lanjski Božić jedna mi je osoba napisala ovo:
Želim ti ugodan Božić. Neka ti Dijete Isus donese mir, vedrinu i blagost, kao i cijeloj tvojoj obitelji, svim prijateljima i svim tvojim Sestrama.
A za nadolazeću godinu: jednu godinu  dobrog zdravlja, 52 tjedna ljubavi, 365 dana radosti, 8760 sati zadovoljstva, 525 600 minuta blagoslova, 31 milijun 536 000 sekundi preobilne sreće. No neka se u svemu vrši volja Božja.
Mislim da i ja vama svima mogu čestitati ovaj sveti Božić i Novu godinu istim riječima. Dodajem još misao s jedne sličice uz Novu godinu: Molio sam Anđela koji je stajao na pragu godine: 'Molim te, daj mi svjetla da mogu sigurno kročiti u nepoznato,'. On mi je odgovorio: 'Kreni u tamu i stavi svoju ruku u Božju. To ti mora biti sigurnije negoli svjetlo i put koji poznaješ.'
Naš bl. kardinal Stepinac 1935. godine uz čestitku napisao je i ovo: Božićno veselje temelji se na velikoj istini da je Bog u slici Maloga Djeteta sišao na ovaj svijet, da nas je taj isti Bog-Čovjek naučavao primjerom i riječju, što valja da činimo, da živimo u miru s Bogom na zemlji te da budemo puni božićnog veselja ne samo na zemlji nego i za sve vjekove na nebu.'
Milošću Božjom nakon dvije i pol godine vratila sam se opet u Domovinu, u Varaždin, odakle vas svim srcem pozdravljam, noseći sa sobom blagoslov Sv. oca Franje. Radila sam u Generalnom arhivu našeg Reda, uz puno radosti otkrića i istraživanja, obrađivanja dokumenata, tako da sam napor rada jedva osjećala. Uz susrete sa Sv. ocem za mene je osobno bio najvažniji događaj moj zlatni jubilej – 50 godišnjica svetih zavjeta koje sam polagala na Majku dobrog savjeta, 26. travnja 1963. godine. To je 50 godina Božje vjerne ljubavi prema meni i mojih skromnih pokušaja odgovoriti na tu Ljubav – za dobro i spasenje duša. Ovo je originalna slika, koja je pred Turcima prenesena iz Skadra u Albaniji i našla sklonište u svetištu Genezzano blizu Rima. Nisam željela nikakvu vanjsku proslavu osim divne svete Mise, ali su mi sestre priuštile hodočašće u Subiaco, gdje je sv. Benedikt postavio temelje svojim sinovima benediktincima. Zatim smo produžili u Tivoli, gdje je pretrpjela mučeništvo sv. Viktorija, odbivši udaju za poganskog rimskog patricija. Njezine su relikvije bile u Rimu, potom u Grazu, odakle smo ih mi dobili od biskupa, te se časte u našoj varaždinskoj crkvi od 1841. g. Svim Viktorijama i Viktorima blagoslovljen imendan 23.prosinca.
Jedna mi je sestra načinila veliko iznenađenje: nakon sv. Mise mi je rekla da dobro pregledam sve omotnice s čestitkama. Nađem tko tri jednake sličice s blagoslovom, no pogledavši bolje, vidim da nisu iste. Još u siječnju molila je Sv. oca Benedikta sličicu s blagoslovom za moj jubilej, a onda i od Oca Franje. Prva je imala potpis Sv. oca Benedikta, a druge dvije Sv. oca Franje, i to jedna na hrvatskom, a druga na talijanskom. Inače ne rade dvojezične. Kakva Božja pažnja! Mogu samo reći veliki BOGU HVALA!
U slobodno sam vrijeme posjećivala galerije i muzeje, a nadasve crkve u kojima sam molila za svakoga od vas da vam Gospodinu dade svoj blagoslov u radostima i bolima. Tako sam bila na grobu sv. Monike, sv. Lovre i Stjepana, našeg Sluge Božjega Bonifacija Pavletića (Zbjegovača 1864.-Rim 1897.), mladog hrvatskog redovnika Sinova Bezgrješne. Od djetinjstva čeznuo je za Bogom.
U družbu ga je primio sam utemeljitelj, bl. Luigi Monti. Radio je kao postolar, a zbog sveta života bio je čak učitelj novaka. Budući da je sam s 11 godina ostao siroče, bez oca i majke,  s velikom je ljubavlju odgajao siromašnu djecu. No nadošla je tuberkuloza, te je umro je iste 1897. godine, kao i Sluga Božji Petar Barbarić. Imamo svetaca, nećemo izumrijeti, iako smo stoljećima kušani i gaženi!
Bila sam sa zajednicom u Pietrelcini, rodnom mjestu sv. oca Pija. Posjetili smo sva mjesta vezana uz njegov život, kao i njegov muzej uza samostan. Više puta bila sam na grobu male Nenoline, najmlađe službenice Božje koja je umrla sa šest i po godina, o kojoj sam vam pisala ranije. Molila sam je za svu djecu da ne budu žrtve tuđe zloće. Susreti sa Sv. ocem Benediktom, a od ove godine i s papom Franjom na općim audijencijama ili kod Angelusa, uvijek je događaj prvog reda: svijest da je Papa, unatoč godinama, starosti, krhkosti, drugi Petar, štoviše: drugi Krist, daje uvijek isti zanos vjernika, istu radosti, isto more svijeta svih boja, rasa i jezika, a zadnje vrijeme ih je sve više. I uvijek osjećaj sveopćeg bratstva u Gospodinu. Svi smo velika Božja obitelj na ovoj zemlji. Nadasve iznenađujuće: veliki broj mladih. Ne mogu zaboraviti zadnju audijenciju sa Sv. ocem Benediktom. Bio je to sveopći plač, a tansparenti su nosili velike natpise kao: Benedikte, volimo te! Ili: Manjkat ćeš nam! Ili: Ostat ćeš s nama! Ovaj Papa je opet nešto izvanredno: pravi Jahvin siromah! Dosta je samo vidjeti njegove cipele: kao da su nošene 20 godina! Izlazi i izvan Trga sv. Petra, sve do našeg Veleposlanstva pri Svetoj Stolici, koje je, čini se, najbliže Vatikanu što se može zamisliti. A i naš Veleposlanik, Eminencija Filip Vučak, vrlo je otmjena i fina osoba unatoč velike skromnosti. S velikom radošću mi je uvijek pristupao. I uvijek je prisutan na našim slavljima, posebno na sv. Misama, u Hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jeronima zajedno sa suprugom i s dva sina srednjoškolca. A ta crkva, kako mnogi znate, doista nam je na ponos i radost. Kad su naši Hrvati bježali iz Bosne, kamo su išli ako ne Papi. S njima je došla i posljednja kraljica, bl. Katarina Kosača-Kotromanić. Bila je slavljena zbog pobožnosti od svih velikaških obitelji kao i od papa Pavla II. i Siksta IV. Velik dio novca ostavila je Dubrovniku, no to su Mlečani pograbili, a opremu dvorske kapele uspjela je donijeti u Rim. Sahranjena je u crkvi Ara Caeli, gdje se odvijaju sve službene crkvene ceremonije Rima. Uz tu je crkvu, koju je gradio papa hrvatske krvi Siksto V.,  i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u kojem stanuju naši svećenici dok pripremaju magisterije i doktorate. Rektor Zavoda, mons. Jure Bogdan, postulator kauze našeg Mučenika Bl. Miroslava Bulešića, te sestre sv. Vinka i svećenici uvijek s velikom ljubavlju primaju brojne hodočasnike Hrvate. To je naš kutak u Vječnom Gradu kao i Domus Croata gdje hodočasnici odsjedaju i gdje je osoblje vrlo pažljivo i gostoljubivo.

Za rastanak zajednica me je obdarila hodočašćem u Bolsenu. Tu se prije 750 godina dogodilo veliko Euharistijsko čudo. Češki svećenik Petar iz Praga posumnjao je u živu Kristovu prisutnost nakon Pretvorbe. Otišao je u Rim da mu ojača vjera. U Bolseni, na grobu sv. Kristine, mučenice od tek 11 godina, u času Pretvorbe hostija je prokrvarila. Svećenik je bio toliko uzbuđen da je htio sve sakriti, no iz korporala s hostijom je prokapala krv na kamene ploče ispred oltara. Tada je odmah otišao Papi Urbanu IV. koji se nalazio u obližnjem Orvietu. Papa je dao prenijeti relikvije u Orvieto, a kamene su ploče ostale u Bolseni i bile ugrađene u staklene relikvijare. Sljedeće, 1264. godine, 11. srpnja, Papa je na cijelu Crkvu proširio svetkovinu Tijelova koja se već od 1247. slavila u Liègeu, u Belgiji. Za tu svetkovinu cijeli put kojim ide tijelovska procesija, i u Orvietu i u Bolseni, biva prekriven „ćilimom“ umjetnički ukrašenim cvjetnim ornamentima. Taj se običaj proširio i na još neke talijanske gradove. Gradić Bolsena nalazi se na istoimenom divnom jezeru, koje je najveće vulkansko jezero u Europi puno mnogovrsnih riba. Uz to, to je grad gigantskih hortenzija svih boja i šara.
U Rimu sam potražila i crkvu San Macuto gdje je sahranjen još jedan mladi Hrvat, Pavao Kolarić (1838.-62.). Kao nadarenoga mladića kard. Haulik šalje u Rim gdje je proživio uzorno pet godina i umro od tuberkuloze, a na samrti je položio zavjete u Družbi Isusovoj. Njegovi su poglavari odmah počeli sabirati svjedočanstva o njemu, a napisan je i opsežni životopis. On je bio uzor našem Petru Barbariću, koji je čak preveo spomenuti životopis. Crkvica nažalost više nije otvorena za javnost, ali sam se pomolila ispred nje posebno za našu mladež. Čak mi je jedan policajac ljubazno pomogao identificirati je i rekao nekoliko riječi.
Godina vjere je upravo je završila svetkovinom Krista, Kralja svemira, ali neka nam vjera trajno sjaji u našim dušama da uzdignuta čela hodamo ovim svijetom, ponosni što nam je Bog Otac. Od mnogih od vas čujem kako svjedočite vjeru, kako se trudite biti svakom „Kristov ugodni miris“, kako nam preporučuje sv. Pavao (2. Kor 2,15), da tako živimo da nevjerujući po nama dođu do tog čudesnog dara, do vjere, „jer bez vjere nemoguće je Bogu omiljeti„ (Hebr 11,6). Nemojmo krivo shvatiti: postoje osobe koje tvrde da nisu vjernici, no čine djela ljubavi i žive po zakonu koji je Bog upisao u njihova srca (usp. Rim 2,15), te i oni mogu biti i veći vjernici od nas, a da to niti ne znaju, iako žive kao i mi „usred nastranog i pokvarenog naraštaja“ (Fil 2,15), tvrdi opet sv. Pavao.
Milošću Božjom pobijedila je Njegova ljubav u srcima mnogih vjernika, pa i ostalih ljudi, kada su na referendumu stali na obranu svete Božje zamisli, obitelji. Hvala za molitve i postove, hvala za povjerenje koje ste iskazali svome Bogu. Mi nismo doista ni protiv koga, štoviše, mi smo ZA djecu, ZA sreću njihovih obitelji, ZA blagoslovnu budućnost Hrvatske, pa i svijeta, ZA pravo ljudsko DOSTOJANSTVO. Time smo i za tu našu braću u manjini, no koji nas napadaju i vrijeđaju. Mi smo ZA njihovo dostojanstvo kojega nisu svjesni. I dalje postojano molimo da ih Bog oslobodi ropstva kojega ne priznaju. Nisu krivi što su u to upali, ali su krivi ako se ne žele izvući iz tog pakla protuprirodnog života kojim kaljaju sami sebe, a nas potvaraju da ih mi odbacujemo., „diskriminiramo“. Iako su mnogi vjernici zatajili u nesnalaženju i pod tolikim pritiscima i s vodećih mjesta u zemlji, Bog je pobijedio. Primila sam sa svih strana svijeta od naših sestara mnoga pisma divljenja našem narodu koji je odabrao dobro. Jedna vrlo ugledna ravnateljica gimnazije u miru, iz Brescie u Italiji, vidjevši rezultate referenduma, napisala mi je ovo: „Bogu hvala! Zahvaljujemo Hrvatskoj za svjedočanstvo o vrijednosti OBITELJI i kršćanskog morala. Vaš izbor služi kao zvono za buđenje svih zaspalih savjesti našega društva. Hvala vam također u ime sve djece koja će moći uživati u pravom Ocu i u pravoj Majci, koji se oslanjaju na Boga i na Njegov Zakon. Naravno, borba će se nastaviti, no tko dobro započne, već je na polovici djela“ (Maria Teresa P.). Vrag će i dalje postavljati stupice na sve moguće načine, čak pomoću slikovnica i ženskih i muških barbika da pokvari nevinu djecu – ako mu se odlučno ne opremo. Gledajte što sada tek čini!!!
Ne znam jeste li čuli ili vidjeli na internetu kako su se oko 25. studenoga u Argentini udružili homo-lezbijske grupe sotonista s nakanom da unište Crkvu, vjernike. Njih oko 7000 nasrnulo je na katedralu u gradu gdje je Papa bio nadbiskup, da je zapale, ali su mladi katolici, njih 1500, načinili svojim tijelima živi štit stalno glasno moleći krunicu. Ovi siromasi su ih gađali, pljuvali po njima, neljudski urlali, skidali se, ali mladi vjernici nisu se micali, čuvajući svojim životom svoje svetinje. Konačno ta je rulja uz urlanje i nered otišla i u bijesu zapalila lutku koja je prikazivala Sv. oca Franju, njihova zemljaka. POBIJEDILA JE KRUNICA I LJUBAV MLADIH VJERNIKA! Ima svetosti u Crkvi! Tko zna što i nas čeka. Ali, budimo hrabri i ne bojmo se! Eto, i to su bili „ugroženi siromasi“. Povijest se zla svuda i svagdje ponavlja. A mi imamo više vrsta takvih „ugroženih“!
Na Bezgrješno začeće imali sv. Misu za djecu i roditelje našeg vrtića „Sveta Uršula“ i za brojne vjernike koji se okupljaju svakog 8.u mjesecu oko Majke Milosti. Sestra je vježbala pjevanje i s djecom i s roditeljima, te su ti maleni pjevali cijelu svečanu misu da je bila milina. Svi su im odali priznanje, a to su djeca od tri do šest godina. Većina roditelja nije vjernički odgojena, ali uz djecu su procvali i vidjeli što je vjera, tko je naš Bog. Bilo je blagoslovno i za roditelje i za sve ljude dobre volje. Uz to, roditelji su zajedno s djecom izrađivali ukrase za bor, što se kasnije prodavalo za potrebe djece drogiranih roditelja u Zajednici Cenacolo. Kako se ti mladići i djevojke i bračni parovi nadljudski bore da se vrate na pravi put! I Božjom milošću u većini slučajeva divno uspijevaju. Oni već punih 16 godina žive i rade na našem imanju da se otmu zlu. I veliki su uzor u borbi protiv zla u sebi i oko sebe molitvom, radom, postom, svjedočenjem. Oni se, oslobođeni, raduju životu i imaju i po nekoliko djece, ne gledajući na krizu, nego oslanjajući se na božansku Providnost. Niklo je i svećeničko zvanje, a i nekoliko posvećenih.
Došla mi je na pamet jedna misao. Budući da su toliki naši katolici dali potporu stvarima koje su očito grijeh (Varaždin, Čakovec, Rijeka, Pula), bit ću slobodna napisati vam nešto i o tuđim grijesima. To kao da više uopće ne postoji, zato se zlo širi dok ga dobri šutke odobravaju. Stari Rimljani su rekli: Tko šuti, taj daje pristanak; to je prešutno dopuštenje. Kad biste svi vi u svojoj prisutnosti znali ponizno i s ljubavlju upozoriti bližnjega da ne psuje tvoje svetinje, da ne prostači, da promisli o svojim činima, ne bi se zlo tako širilo kao pošast i zaraza.

Sedam glavnih grijeha

1.    Oholost
2.    Škrtost
3.    Bludnost
4.    Zavist
5.    Neumjerenost u jelu i pilu
6.    Srditost
7.    Lijenost         

Šest grijeha protiv Duha      Svetoga

1.    Ne ufati se u spasenje
2.    Zlo se ufati u spasenje bez dobrih djela
3.    Suprotiviti se poznatoj (vjerskoj) istini
4.    Zavidjeti duhovnim dobrima svoga bližnjega
5.    Otvrdnuti u grijehu
6.    Ne pokajati se ni na samrti        

Devet TUĐIH GRIJEHA

1.    Savjetovati na grijeh
2.    Zapovijedati grijeh
3.    Pristati na tuđi grijeh
4.    Navesti drugoga na grijeh
5.    Hvaliti tuđi grijeh
6.    Tajiti tuđi grijeh kad smo ga dužni očitovati
7.    Ne pokarati tuđi grijeh
8.    Pomagati drugoga u grijesima
9.    Braniti tuđi grijeh

Koliko god vam je moguće, razmislite o ovim stvarnostima i budite apostoli ljubavi poučavajući druge. Protivit će vam se, izrugati vas, no može koje zrno pasti na dobru zemlju i donijeti plod rasvjetljenja i obraćenja. Do vijeka će vam zahvaljivati. Dopustite da budem osobna. Kao gimnazijalka poznavala sam jednog teškog psovača. Uvijek je zajedno psovao Boga i Božju Majku. Zalazio je sa suprugom svaki dan mojoj teti. Molila sam za njega, i nakon savjetovanja s jednim dragim starim franjevcem, sjela sam na nisko dolje i ponizno ga upitala: 'Čika Pišta, molim Vas, koliko Vi dobivate honorara za svoje psovke?' Bio je osupnut, a ja sam nastavila: 'Vi dobro znate da ja svaki dan idem na svetu Misu i da me Vaše psovke duboko ranjavaju. Vi vrijeđate moje svetinje. Vrijeđate Boga. Molim Vas, možete li malo pripaziti?' Odgovorio je: 'To je prokleta navika, a nitko me do tebe nije upozorio. Mala moja, ti si u pravu!'. Lijepo smo se porazgovorili, i on mi je obećao: 'Od danas više nisam psovač!' I doista, bila sam još neko vrijeme doma prije odlaska u samostan, ali nikada više od njega nisam čula psovku. Upozorila sam i jednog liječnika, a medicinska sestra mi je rekla malo u šali, malo ozbiljno: 'Časna, spasite me od psovki našeg doktora!' I on je uvidio i obećao i održao obećanje. I to nije jedini primjer. Ne bojmo se izložiti za Božju stvar, ali ne vrijeđajući, ne grdeći, s visoka, nego blago i s poštovanjem, kako kaže sv. Petar. Nadam se da mi nećete uzeti za zlo, ali vidim: da su naša braća na početku svojeg nastranog života imali prijatelja da ih upozori, ne bi se u njima ukorijenio takav stav koji je postao i moda i perverzija, rjeđe bolest. I kako sam prošli puta napisala, bolest se može liječiti. Tako se počinje i s alkoholom i s krađom i sa srdžbom…
Netko još reče: Pazi na svoje misli, jer će postati riječi; pazi na svoje riječi jer će postati djela;
Pazi na svoja djela, jer će postati navika; pazi na svoje navike jer će postati karakter.
PAZI NA SVOJ KARAKTER JER ĆE POSTATI TVOJA SUDBINA.

Radujmo se i veselimo, jer su se neke osobe ispovjedile i nakon nekoliko desetaka godina. Danas su sretne. Gotovo svagdje je M. Klaudija odigrala svoju ulogu, jer smo joj se molili. Sada vam preporučujem vrlo teškog bolesnika D. koji za sada još odbija. Već je triput bio na rubu, ali vjerujem da ga M. Klaudija čeka da uvidi i prizna svoje grijehe i propuste. A bio je naš vjeroučenik, dobar čovjek! Mnogi bolesnici se preporučuju bilo osobno, bilo po članovima obitelji. Molimo im zdravlje duše i tijela. Preporučujem obitelj jedne moje vjeroučenice Ljubice iz Zenice i njezinu teško bolesnu seku, koja je ovisna u svemu o drugima, a jako želi živjeti. Molimo za obitelj Evice R.: jedan sin pod utjecajem djevojke skoro je ubio svog brata i tjera njega i majku iz kuće. Ona je također bolesnik i jedina joj je nada Bog. A sve je to pod utjecajem vrački i sotone koji želi napakostiti svagdje gdje može i gdje mu dademo samo maleni pristanak.
Ima dosta preporuka telefonom, pismom, e-mailom, nije moguće sve nabrojati. Ja vjerujem da M. Klaudija sve zna, ali joj je drago da zajedno molimo za pomoć bližnjima i time proslavljujemo Boga. Naša talijanska sestra, Carmelina, koja se svaki dan moli M. Klaudiji (bila je na prvoj pričesti kod  sv. Patra Pija), preporučuje u molitve Alfonzu s Altzheimerovom bolesti i njezinu bolničarku Emmanuelu, jer je situacija jako teška. Osobno preporučujem Jelenu F. i Anicu da izdrže teški križ i bolesti i briga koje ih melju. Jedna majka preporučuje sina Tomislava da ostavi drogu. Molimo žarko i za jednu slikaricu B. P. koja je vrlo bolesna, živi sama i muči je neimaština, što je sudbina svih umjetnika.  Ona moli za obraćenje svoje majke. Kod jedne izložbe čitala je dio našega pisma braniteljima. Znam da molite i za njih. Sve im dugujemo! Barica T. se preporučuje jer ima Parkinsonovu bolest, a Josip i Marija R. pate zbog njegove Altzheimerove bolesti. Preporučuje se i Ana Marija G. Moram se raspitati žive li još naše drage prijateljice koje su bile stare i bolesne, kao baka Kata iz Nuštra, Gina iz Delnica, Marija P. iz Rijeke, Marija P., Anđela P. i Tomislav P. iz Zagreba, … Ružica Kv. preporučuje kćerku da dobije dijete, jer je jedno izgubila od 5 mjeseci. Moram stupiti u kontakt s ing. Stjepanom pl. Keglevićem u Karitasovu domu u Vrbovcu koji uvijek za sve moli.
S posebnom ljubavlju preporučujem u molitve naše dvije varaždinske novakinje, Nikolinu i Silviju, koje su nedavno otišle u Rim u međunarodni novicijat da se posvećuju i ostanu vjerne Gospodinu. I gđicu Marinu koja se sprema u postulat (to je prvi stupanj) te da joj se pridruži još koja djevojka. Molite za naša sveta zvanja koje treba Crkva da se Božja riječ širi. Hvala! Mnogi mole na tu nakanu. Bog im platio milostima!
No ima mnogo toga lijepoga: jedna starica ,Marija Borković, poslala je ovu kratku pjesmicu-molitvu:
Klaudijo 'sveta' od srca ti hvala / za mnoge milosti što si nama dala.
Zaštitnice naša, pomogni nam dalje / snosit iskušenja što nebo nam šalje.
Pronatalitetni pokret 'Jedno dijete više' i list 'Narod' uz Majčin dan, 12. svibnja 2013. predao je lentu gđi Viktoriji Ivanović, supruzi Ivana, vjernog i progonjenog janjevačkog Hrvata za vrijeme komunizma. Majka je osmero djece, baka 33 unučadi i 17 praunučadi. Radujmo se s njom i čestitajmo. Osobno ih dobro poznajem i znadem kolike su žrtve prinijeli početkom rata kad su im u ionako skučeni prostor stigle dvije prognane kćeri iz Janjeva i Jajca s nekoliko djece i čekajući nerođeno. Uvijek vjerni Bogu i domu, obitelji. Veliki su štovatelji M. Klaudije.
Mnoge osobe zahvaljuju za razne pomoći M. Klaudije. Tako doktorica znanosti zahvaljuje za prvi dio teškog diplomskog ispita svoje kćerke Maje. Molili smo za nju. Sada se preporučuje za završni. Početkom prosinca vidim jednu gospođu gdje dugo moli kod sarkofaga M. Klaudije. Pristupim joj, a ona reče: Kćerka mi ima danas ispit i jako se boji. Čvrsto vjerujem da ju je Dobra Majka uslišala. Danas (14.12.) polaže gđa Božidara diplomski. Zanimljivo je i to da mi je nekoliko osoba reklo da su one ili djeca izgubili posao, ali su mirne, jer znaju da Bog vodi i da će M. Klaudija naći nešto drugo. Uvijek to bude bolje. Jedna od njih je i Gordana B.
Naša prijateljica Marija Perković, koja je dugi niz godina bila teško bolesna i kao nesposobna za život, 1996., pri susretu s likom M. Klaudije, posve je ozdravila i postala divna vjernica, apostol i puna dobrote. No dok sam bila u Rimu, zahvatio ju je karcinom. Teška operacija, ogromni rez, no ona i u bolnici slavi Boga, drugima pomaže, dijeli listiće M. Klaudije, da ju svi blagoslivljaju. Neke osobe su se na njezin poticaj ispovjedile, a ona mi reče da zna da joj je Gospodin dao tu bolest za neko veliko dobro duša. Iako vrlo teško podnosi kemoterapije, ona se ne tuži i vjeruje da je to prolazna kušnja. Ima veliku potporu u dobrom suprugu Milanu, koji je također ozdravio, ali i u drugima koji znaju za njezino stanje od prije 25 godina. Kažu da je dobila prvu bitku da će dobiti i ovu. Imala sam sreću posjetiti je s dvjema sestrama na povratku iz Slavonskog Broda. Ona moli i prikazuje za sve vas. Poslala sam joj oko 300 listića M. Klaudije da se raduje čineći dobro i dijeleći ih. I mnogi drugi se pridružuju molitvom, a i preporučuju se. Veliki lanac ljubavi. Vidjeli smo toliko puta što može ujedinjena molitva, a kad joj se doda žrtva i post, događaju se čudesa. Ne mora biti uvijek post u hrani, posebno to nije za starije i bolesne. Ali sv. Anđela nam jako stavlja na srce duhovni post, a on se sastoji u iskorjenjivanju naših mana, grijeha i slabosti da nam ljubav raste u srcu. Nije dovoljno iščupati samo korov iz vrta, nego je potrebno zasaditi ga plemenitim sadnicama, zar ne? Marija često zahvaljuje putem telefona ali i pismom.
A tek koliko ja osobno imam zahvaliti. Tu su doista brojni susreti s novim ljudima. Gotovo svima sam imala prigodu reći koju riječ o M. Klaudiji. Hrvatima sam davala listiće, koji su odlazili u Australiju, Kanadu, SAD, pa čak i u Argentinu, jer me na Trgu sv. Petra zaustavila jedna gospođa iz te zemlje, te rekla da pozna dosta Hrvata i da su vrlo pošteni i radini. Rado je uzela izvjestan broj. Podijelila sam oko 3000 listića. Veći dio ostavila sam u Domus Croata i u crkvi sv. Jeronima. U generalnoj sam kući dala sestrama i osoblju skraćene životopise na talijanskom, francuskom i njemačkom, jedan esej preveden je na francuski. Uz to uspjela sam prevesti svoju prezentaciju s hrvatskog na francuski i engleski, a jedna novakinja iz Austrije prevela mi je na njemački. Brojne osobe koje nemaju svoju elektronsku poštu snašle su se kod unučadi, djece ili prijatelja samo da ne prekinu kontakt s M. Klaudijom po pismima iz Rima. Na povratku sam stavljala listiće u predvorje naše crkve za turiste.
No kako zahvaliti mojim dobrim prijateljima i sestrama u Domovini koji su mi bili pravi „anđeli-poštari“, umnažali pisma, pisali dobivene adrese, stavljali marke i odašiljali da meni olakšaju posao i da na taj način pomognu Fondu. Od srca svima HVALA! Ne mogu ih nabrajati, ali neka svaki osjeti moju iskrenu zahvalnost i posebne molitve. Pisat ću im osobno. Sada sam se vratila, te preuzimam natrag pisanje i slanje.
Uz dane M. Klaudije znala sam staviti kakav plakatić s mislima M. Klaudije na francuskom, engleskom i talijanskom jeziku, a kod molitve vjernika sam preporučivala razne nakane po njezinu zagovoru. I sestre su se jako zanimale za nju. Nedavno sam imala o njoj emisiju na „Radio-Mir-Međugorje“, što je vodila gđica Ana Marija Prskalo vrlo lijepo i uz biranu glazbu, a poslala sam i nešto materijala. Od srca joj zahvaljujem. Naša sestra Jasminka Pomper također je imala na Radio-Mariji lijepu emisiju o M. Klaudiji, te joj lijepo zahvaljujem. S. Irena načinila je za mlade prezentaciju o odnosu M. Klaudije prema učenicama. Katolički Tjednik iz Sarajeva stavio je informativni člančič o njoj, te i uredništvu zahvaljujem. Svake godine uz smrtni dan 3. veljače dobrotom voditelja Radio-Vatikana bude kraći prikaz koje crte iz njezina života. Neka ih Gospodin obdari svim potrebnim milostima zbog velike koristi koje svojim programom pružaju Hrvatima po cijelom svijetu. Moje sestre s našim svećenikom preč. Franjom Biskupom, ovdje u Varaždinu lijepo su organizirale sv. Misu za sve štovatelje i njezinu proslavu.
Sada još pokoja preporuka za naše drage pokojne prijatelje. Umro je vrlo zaslužni slovački Hrvat, isusovac, o. Ferdinand Takač. Mnogo je učinio za vrijeme svoga duga života od 93 godine za svoj narod u toj zemlji na vjerskom, kulturnom i znanstvenom polju. Osobno sam dužna moliti jer je preveo najdokumentarniji životopis M. Klaudije na slovački za slovačke uršulinke. Dobili smo taj prijevod u Bratislavi. Životopis „Klaudija svjedoči“  napisao je drugi isusovac, o. Ante Katalinić, nakon detaljnog ispita svjedoka, kako hrvatskih i slovenskih sestara uršulinki, tako i brojnih laika, posebno njezinih učenica.
God. 1956. uzoriti kard. Alojzije Stepinac napisao je uršulinkama iz svojeg krašičkog uzništva ovo: Hvala na kratkoj biografiji M. Klaudije, koju sam poznavao. Nadamo se da danas s neba gleda na svoje sestre na zemlji i zagovara ih pred prijestoljem Božjim, pa privatno možete i na nju apelirati u stvari koja se ne pomiče s mjesta… Bilo kako bilo, strpljivosti i pouzdanja ne gubite… Sjećam se , da je prije dvadeset i dvije godine jedna od Vaših sestara u Varaždinu kao prorok izjavila na vijest o novom zagrebačkom nadbiskupu, nepoznatom svemu svijetu: 'Bit će mučenik!' (Možda je to bila baš M. Klaudija? pita se Blaženik, a sada za stalno zna koja je bila.
Ove godine, na blagdan Preobraženja, umro je vrlo zaslužni svećenik Požeške biskupije, mons. Stjepan Benić. On je obolio od karcinoma želuca oko 1975. Godine. Bio je 'otpisan'. Izvršena je resekcija većeg dijela. Pred uršulinskim samostanom u Zagrebu naišao je na o. Katalinića koji mu je preporučio molitvu M. Klaudiji. Upravo je nekako u to vrijeme izišao njegov životopis, pa mu je preporučio da ga nabavi. I svećenik je poslušao, s povjerenjem molio, i ozdravio, da je mogao vršiti svoje odgovorne dužnosti živeći uzorno gotovo 40 g. Umro je u svojoj 101. godini života! Često mi je pisao, a jedno od pisama nosilo je ove riječi: „Evo, stiglo je i Vaše pismo i čestitka za Božić. Hvala na obavijestima o događajima. Majka Klaudija je dakle uvijek na djelu. Mi u svojoj bijedi vapijemo, a ona moli za nas. Vrlo rado molimo jedni za druge koji se obraćaju zagovoru Majke Klaudije. I ja … to činim i zahvaljujem svima koji se za nas mole (nagl. s. Kl.). Stari smo i slabi, ali od Božje milosti živimo. Čekamo Božić 2005., pa vas sve pozdravljamo da u zdravlju, miru i radosti proslavite blagdane i da u 2006. Blagoslov Božji neka prati sve zajedno…“ Usp. GK, br. 34/2013., str. 24.
Nakon dugih godina trpljenja umrla je naša dobročiniteljica Marija Geci, pa preporučujemo njezinu dušu kao i supruga Emila koji ju je s ljubavlju dvorio, a nama činio mnoge stručne usluge nadzora kod obnova samostana i crkve. Molite, sada mu je amputirano stopalo. Umro je i stari gospodin Josip Plantak, stadalnik komunizma, koji je godinama bio „poštar“ raznoseći pisma „Prijateljima“ nekim osobama u Varaždinu. Njega i više naših vjernika, posebno + Lidiju B., preporučujemo Gospodinu.
I još jedan od promicatelja kauze M. Klaudije bio je naš susjed franjevac, o. Ivan dr. Damiš. Naglo je umro nakon „poboljšanja“ moždanog udara, 26. studenoga, u 61. godini života. Neka im M. Klaudija svima uzvrati zagovorom ako trebaju još čišćenja da ugledaju blistavo Očevo lice.
I završavam još ponekim ZAHVALAMA
Karmelićanin, o. Smiljo B. uvijek zahvaljuje za tolike milosti i završava jedno od pisama: 'Budimo svjetlo u životu koje će drugima svijetliti i koji će to svjetlo u nama prepoznati da ne zalutaju u tami'.
Gđa Danica K. dala je lijepu pismenu izjavu o svojim utiscima o M. Klaudiji. Iskreno zahvaljujem. Gđa Ivka iz Šibenika zahvaljuje za prinovu u obitelji, unučad: jedna djevojčica i jedan dječak. Rođena je i mala Karolinina Magdalena i Valentinina Korana, za koju smo molili po zagovoru M. Klaudije. Neka mame oproste što ne znam imena sretnih tata.
Jedna od velikih milosti koju sam primila bila je u svezi s jednim zagubljenim dokumentom u Rimu, ali još veća što me je izbavila iz velike nevolje. Spremala sam stvari kojih je bilo mnogo, t. j. materijali o našoj povijesti, razne knjige, prospekti, koje je sljedeći dan trebao odvesti u Varaždin jedan dobri svećenik. Budući da je u Generalat došla prije koji dan nova pomoćna kuharica, 17. lipnja željela sam je razveseliti talijanskim skraćenim životopisom M. Klaudije. I dok sam izvlačila iz torbe razne mapice, s užasom uočim da mi je među njima avionska karta zajedno s talijanskim dokumentima koje sam trebala predati na općinu prije odlaska. Bili su u plastičnoj mapi koja se zalijepila uz drugu. Da nije bilo toga, torba bi otišla, a nitko ovdje u Varaždinu ne bi to mogao naći. I karta bi mi propala! M. Klaudija me je nadahnula da poklonim taj životopis da na vrijeme nađem kartu i dokumente. Možete misliti moju zaprepaštenost, noge su mi se tresle, a onda veliku zahvalnost mojoj dobroj Majci Klaudiji!
Osobno molim M. Klaudiju da mi pomogne kod slabog vida, a oči mi trebaju kod mojih dužnosti. Preporučujem se i sama u vaše svete molitve i zahvaljujem. Sada imam opet priliku moliti za sve kod njezina sarkofaga.

Dragi Prijatelji, ovo sam malo oduljila, jer nisam pisala za Veliku Gospu da nikoga ne opterećujem.

MOLBA:  ako je tko naknadno dobio e-mail, neka mi pošalje. Ide brže, a mogu slati i druge divne i korisne stvari.
DRUGO: ukoliko netko NE ŽELI DA MU DALJE ŠALJEM, poštom ili e-mailom, neka mi to jednostavno napiše da obrišem adresu. Adrese su mi se silno umnožile, te ne znam više kome sam slala redovno, a tko je naknadno ušao u krug onih kojima šaljem, po službenom putu ili drugačije, pa ne bih željela nikoga opterećivati. Uz to, neki imaju službeno računalo pa im mogu zatrpati sandučić, ili načiniti nepriliku druge vrste, a to nikako ne bih htjela. Hvala!
Svi ste čuli za smrt dobrog fra Zvjezdana Linića. Mnogima je spasio i sam život. Stoga stavljam i njegove riječi ohrabrenja uz Božić kao završetak:
                                           
“Ne boj se Božjeg pohoda. Ne boj se Božića, malenog i jednostavnog djeteta u kojem te sam Bog pohađa. Ne plaši se za svoj život i svoju slobodu. Daruj u toj slobodi ljubavi čitavo svoje biće Božjim planovima. Prepoznaj svoje biće i tajnu svoga života kao Božji dar. Ne boj se sadašnjih kriza i poteškoća. Ne boj se za sutra i za budućnost. Ne boj se prijetnji siromaštva i oskudice. Ne boj se. Isus te je pretekao u malenosti i siromaštvu da ovu zemlju obogati sobom, svojim bićem. Ne boj se!”
Još jednom svaki blagoslov uz Rođenje Božjega Sina i u Novoj godini.
Vaša odana i zahvalna s. Klaudija Đuran, OSU

RADIO VATIKAN – HRVATSKA SEKCIJA

BLAGO ONOM KOGA TI POUČAVAŠ, GOSPODINE
Uz godišnjicu smrti Službenice Božje Majke Klaudije Boellein, uršulinke
3. veljače 2013.
Svaki je Božji ugodnik pravo čudo Božje mudrosti, dobrote, ljepote, svetosti. Svaki je zaseban, iako svi nose isti pečat živoga Gospodina čiji se život poput rijeke koja teče i teče, koja se mijenja, a uvijek ostaje ista, prelijeva u njih da bi i oni obznanjivali svojoj braći taj Božji život i čudesna Božja otajstva.
Službenicu Božju M. Klaudiju Boellein poznaje vrlo velik broj vjernika u Domovini ali i u inozemstvu, zahvaljujući i Hrvatskom Svjetskom Kongresu koji ju je spomenuo u svojim glasilima. Moli joj se veliki broj njezinih štovatelja. Vrlo je važno naglasiti da je bila snažna ne samo duhovno i mistički, nego i prirodnom inteligencijom i svojim stečenim znanjem. Odrasla je u kući intelektualaca. Djed Dragutin Boellein po očevoj strani bio je školski drug i osobni prijatelj biskupa J. J. Strossmayera. Taj naš velikan podigao je svoju siromašnu Đakovačku biskupiju na svim područjima, zahvaljujući pouzdanim suradnicima koji su mu pomagali savjetom, spretnošću i stručnošću. Koji nije dostojno obavljao svoju
Silvija Benković: M. Klaudija, ulje na platnu             zadaću, bio je smijenjen, jer je biskup gledao na opće dobro sviju.
Tako je  od njezinih prihoda utemeljio i obilno pomagao mnoge naše kulturne ustanove. Čak je u Varaždinu uvelike pomogao izgradnju lijepe pravoslavne crkve, ali to nije jedini slučaj njegove velikodušne pomoći svima bez iznimke. U vrijeme gradnje velebne đakovačke katedrale (1866.-1882.), za koju je rekao papa Bl. Ivan XXIII., Dobri da je jedna od najljepših građevina između Zagreba i Istambula, nadzornik svih dobara biskupije bio je upravo djed Dragutin. Kada je došao u mirovinu, bio je predsjednik školskog odbora i mjesni školski nadzornik. Školska spomenica piše o njemu i o njegovu savjesnom i stručnom zalaganju najbiranijim riječima. Sa sinom Jankom, ocem M. Klaudije, jedan je od suutemeljitelja trećeg hrvatskog pjevačkog društva „Sklad“ 1863. Godine, čiji je bio predsjednik narednih pet godina. Ta su pjevačka društva imala silnu ulogu u javnom životu Hrvata, promicanjem ne samo umjetnosti nego i nacionalne svijesti da se i tako odupru domaćim i stranim protuhrvatskim strujanjima. Prvo takvo društvo utemeljeno je u rodoljubnom Karlovcu pet godina ranije, 1858., pod simboličkim naslovom „Zora“, da bi 1862. godine uslijedilo osnivanje u Zagrebu pod imenom „Kolo“. Otac Janko bio je kao i djed Dragutin vrlo cijenjen od sugrađana , a obnašao je  dužnost knjigovođe gradske štedionice.
Djed s majčine strane, Mirko Hrvat, bio je također vrlo sposoban čovjek. Od siromašne obitelji ponio je u život poštenje i radišnost te osjećaj za siromahe. Iako je bio liberalnih načela i protivnik Crkve, sve je uložio za dobro naroda kad je postao predsjednik Hrvatskog sabora. Tu je dužnost vršio deset godina od 1883. do nenadane smrti od upale pluća 1893. On je donosio kući mnoštvo časopisa i knjiga, te je u sve upućivao svoje unuke, Jerinu-Irenu-Matildu i sestru joj Melitu, kada im je umro otac, i kada se majka Gloria-Slava preudala i s mužem preselila u Zagreb.
M. Klaudija će od njih naslijediti veliki dar organiziranja i upravljanja, što je posebno primijenila u službi glavarice samostana i ravnateljice uršulinskih škola u Varaždinu u najtežim ratnim i poratnim godinama, od 1915. do 1921. Tada je nabavljala sve moguće sprave da se olakša posao i sestrama i ženskom osoblju pri obradi zemlje, jer su muškarci bili pozvani u rat. Trebalo je, naime, opskrbiti hranom brojne pitomice, kojih je u to vrijeme bilo čak 118, budući da je samostan primio mnoge djevojčice i djevojke bez jednog ili oba roditelja. Da bi djeci osigurala zdravu hranu, nabavila je i koze da zdravo mlijeko pripomogne da djecu ne zahvati tuberkuloza koja je harala. Zbog nedostatka šećera kupila je pčele da ga med nadoknadi. Uvelike pobuđuje čuđenje činjenica da se već u to vrijeme zanimala kod sestara u austrijskim samostanima za nabavu glačala na struju ili onih prvih strojeva za pranje rublja, o kojima se uglavnom još nije ni sanjalo. Svi su se divili, jer je bila duboko uronjena u Božje stvarnosti, a tako bliska i stopljena s potrebama sestara i učenica. Njezina se dalekovidnost širila na sve strane: uspostavila je redovne pedagoške susrete za redovnice nastavnice, koje su pisale uzorna predavanja u vidu što boljeg djelovanja u školama. Za djevojke je organizirala nedjeljne susrete, tzv. patronaže, kako bi ih očuvala od zastranjenja na moralnom području i učinila im život radosnijim i ispunjenim. Djevojke su, naime, kod tih susreta učile krojiti, šiti i razne tehnike ručnih radova, čitale su zajednički zanimljivo i poučno štivo, izrađivale su predmete za sajmove u korist siromaha, a za vrijeme rata plele su odjevne predmete za vojnike na ratištu. Te su djevojke kasnije prenosile ta pozitivna iskustva na svoju djecu i pomagale čitav život potrebnima.
Kad je Jerina došla u samostan, dobila je ime Klaudija po onda još blaženom o. Klaudiju Colombièru, isusovcu i apostolu Presvetog Srca Isusova. Kronika bilježi nevjerojatnu pojedinost da je jedna novakinja postala osobna tajnica glavarice. Ne piše koja, no po rukopisu se vidi da je ta novakinja bila upravo Klaudija. I još nešto vrlo značajno: čim je postala glavarica, a bio je još rat te 1915. godine, a službeni jezik još njemački, ona nastavlja pisati kroniku, no sada na hrvatskom jeziku. Za nju su dale izjavu vrlo uvažene redovnice da je imala velike naravne darove kojima se koristila jedino na dobro sestara i učenica. Lijepo je slikala, ali se toga odrekla, jer je bilo dovoljno sestara za poučavanje slikanja u školama. No sva se posvetila predavanju njemačkog jezika, pjevanja i sviranja. Učenice tvrde da ih je sve oduševila za klasičnu glazbu i da je svirala osjećajno i iz sve duše. M. Anđela Zemljak, Varaždinka koja je godinama zamjenjivala u Rimu Generalnu glavaricu jer joj kao Francuskinji nije bilo dopušteno vratiti se iz Amerike u Rim, piše da nije bilo školskog nastupa pri kojem M. Klaudija ne bi sudjelovala svojim prilogom, bilo da se radilo o sviranju i praćenju pjevanja učenica, bilo da je sastavljala programe i pisala igrokaze uglavnom biblijskog sadržaja. Nadbiskup Antun Bauer dobro je to uočio: kad je trebalo služiti, M. Klaudija je bila prva, no kad je trebala primiti pohvalu, morao si je tražiti u zadnjem redu.
Sve su sestre živjele od njezinih savjeta, uputa, nagovora, posebno njezine novakinje. Imala je divan način predavanja i običnih sadržaja, no kad bi govorila o Papi, Crkvi, Mariji, Euharistiji, sva bi se promijenila, gotovo preobrazila u licu. Čak su i male djevojčice govorile da je sveta, da je najsličnija Isusu. To se pamtilo. To se nasljedovalo. Od toga se živjelo. Danas se govori da svijet ne treba učitelje nego svjedoke vjere. Upravo je M. Klaudija bila svjedok Božje ljubavi prema ljudima. Imala je dar jednostavne i skromne ali blistave svetosti, koju se nije trebalo tražiti ni otkrivati, jer je ona bila tu, kako tvrdi njezin životopisac, isusovac o. Ante Katalinić. Bila je velika u svoj svojoj maljušnosti. Nije završila fakultet, imala je samo glazbenu školu, ali je bila poučena od Boga, od Duha Svetoga, da doista možemo reći sa psalmistom: „Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine i učiš zakonu svojemu!“ (Ps 94,12)

S. Klaudija Đuran, OSU

Pismo Prijateljima Službenice Božje Majke Klaudije

e-mail: sr.klaudija@yahoo.fr
God. XIX, br. 52; Božić 2012.
Svi moji poštovani i dragi Prijatelji i Prijatelji M. Klaudije!

Početkom ovog mjeseca proslavili smo svetkovinu Bezgrješnog začeća naše Majke Marije. Poznata nam je ta njezina odlika i povlastica da je već u krilu svoje majke sv. Ane začeta bez istočnoga grijeha, bez sklonosti na zlo, čista i sveta, jer je trebala biti Majkom Božjega Sina. Marija je postala mjesto susretišta Boga i čovjeka. Marija je primila prvi poljubac Boga u ime čitavog čovječanstva, u ime cijele naše Zemlje. Marija - prvo boravište Svevišnjega, Utjelovljene Riječi, Isusa Spasitelja, koji više ne napušta ovu Zemlju. Marija – prvi tabernakul, prve žive i tople jaslice za Božjega Sina. Marija – od prvog časa kad je izrekla svoj „DA“ Anđelu i po Anđelu Bogu – postaje prva učenica Radosne vijesti. Marija – prva evangeli-zatorica, jer odmah hiti Elizabeti noseći Radosnu vijest. Bl. Ivan Pavao II. nazvao ju je stoga Zvijezdom Nove evangelizacije. Iz Marije je proključala radost hvale i zahvaljivanja Bogu kojega ćemo s Njezinim Sinom otada smjeti zvati „Abba! Oče!“ Marija nosi Život, Marija daje Život, Marija čuva život. Elizabeta kliče od radosti pri susretu s Njom, a još nerođeni Ivan pleše u njezinoj utrobi osjećajući svoga Otkupitelja. Gdje je Marija, tamo je klicanje, tamo je radost, tamo je sreća i blaženstvo. Jer, rekoše mnogi Sveci, „Tko Mariju ljubi, taj se ne gubi!“ Koliki veliki obraćenici stupili su u krilo Katoličke crkve, jer su se tu susreli s Majkom. Bez majke kuća je hladna.
Sami smo stotine puta doživjeli pomoć i utjehu te divne Majke. To je doživljavala i naša Domovina sve tamo odtatarskih vremena od suvremene povijesti. Koliko moramo biti zahvalni na Daru slobode, na uspostavi otrgnutog nam dostojanstva kad su nas kao narod smatrali zločincima, zahvalni na oslobađanju onih koji nas oslobodiše, zahvalni na očuvanju velikog
Rim: Jaslice u Bazilici sv. Petra        dijela naroda u enklavi Bihaća da ne prođe kao Srebrenica. I taj je na-rod spoznao Božje pohođenje. Sada molimo Novorođenoga da jednako tako oslobodi i naše generale u Bosni i Hercegovini da se u konačnici skine s nas ljaga genocidnosti. Neka i oni uzmognu sve svoje pouzdanje staviti u Gospodina i Njegovu silnu ljubav i pravednost. Ne možete pojmiti s kolikim ponosom i zahvalnošću Bogu mogu posvjedočiti u raznim prigodama da moj narod nije nikada stavio svoju nogu na tuđu zemlju, da nije išao u osvajanje tuđeg područja i da nije nikada ratovao protiv drugih, osim kad smo prinudno bili pod tuđim barjacima. Ovaj čas mi je došlo na pamet što mi je rekla jedna francuska redovnica s graničnog područja s Njemačkom. I zapisala je, a u prijevodu izjava glasi:
„Villefranche de Rouergue – hrvatsko groblje – nekoliko stotina Hrvata uvučeno u njemačku vojsku pobunilo se protiv ubijanja stanovništva. Svi su bili strijeljani. To je zasebno groblje smješteno na izlazu iz grada, blizu ceste koja vodi u Figeac.“ Ranije mi je rekla da se svake godine stanovnici toga grada sjećaju poginulih Hrvata te dolaze s cvijećem i pale svijeće. Eto, to je naš narod, mislim na njegov neiskvareni dio koji poznaje Boga i njegov zakon „Ne ubij!“ Nažalost, danas neki vlastiti roditelji dosuđuju smrt svojoj nerođenoj djeci! I čudimo se što nas je tuđin ubijao i htio da nestanemo s lica zemlje. Branimo život, odupirimo se bezbožnim zakonima protiv života, protiv svetosti braka, protiv dobrog odgoja svoje djece i mladih. Roditelji imaju od Boga pravo na odgoj djece i nikakva im vlast to ne smije osporiti. Oduprimo se nemoralnim programima „naprednih i kulturnih lidera“. Dobro nam je poznata povijest ogromnoga, neoborivoga, naizgled vječnog Rimskog carstva. Srušile su ga ponajprije žene. Nisu htjele biti majke, računale su godine prema promijenjenim muževima. Broj Rimljana se smanjivao; nisu više imali snažnu vojsku, već su unajmljivali strance da im vode ratove i čuvaju granice. Mladići se nisu htjeli ženiti, te je Senat bio prisiljen neženjama nametati poreze. Uživanje, uživanje. Majke i vjerne supruge dobivale bi za odlikovanje grimizni široki rub na haljini i nazivale se „feminae stolatae“, tj. žene s ukrašenom haljinom. Naše groblje kraj Solina, „Manastirine“, poznavalo je takve časne uzore. Sama sam vidjela grobove s tim natpisima. Jasno sam rekla nekima koji su uporno branili prava homoseksualaca i istospolnih brakova da je to pomodarstvo, nastranost, perverzija. Malen je broj onih koji su doista bolesni. A ako si bolestan, liječi se. I prije je bilo toga, ali se nisu tražila nazovi prava za ozakonjenje takvih čudnih stavova. I još prisvajati djecu! Imajmo Božje prosudbe, ne podliježimo modi koja nas truje i koja će nam uništiti narod. Kolike lascivne filmove gledaju naši mladi, kolike knjige u stihu i prozi, golotinja na sve strane, nema više one profinjene intimne, čuvanja osobnog dostojanstva. Znam što pišem, znam što govorim. Jednom sam našem uglednom fotografu, koji je za izvjesne renomirane novine snimao pornografiju, rekla: „Bili Vam bilo drago da na stranicama novina vidite tako razgolićenu sestru, majku ili suprugu? A Vi ste iz katoličke obitelji. Znam da to radite zbog zarade, no nemojte to raditi, jer nećete imati blagoslova.“ Mislim da me je poslušao. Zajedno molimo da među nama zavlada ponovno duh Evanđelja koji je vodio naše pretke kojima je često jedino oružje bila Božja zaštita. Čitajte naše povijesne događaje o Zrinu, Sigetu, Gvozdanskom, Voćinu, o našem Sinju. Tu će vam vrlo pomoći emisije na Radio-Mariji i knjige g. Damira Borovčaka. Marija je pomagala da su ostali vjerni Bogu i Domovini i pod cijenu života. I Bog ljubi svoje Hrvate. To su vidjeli i drugi narodi. Neki nas preziru, drugi nam se dive, jer smo Papini katolici. A Isus je jasno rekao: „Mene su progonili, i vas će progoniti“. Ali je odmah nadodao: „Ako su moju riječ držali, i vašu će držati“. (Iv 15,20). Držat će našu riječ ako u nama vide istinske svjedoke, ponizne i odvažne da kažu Božju istinu, s ljubavlju i poštovanjem. Mi nismo ni protiv koga, već upravo za sve. Zajedno gledajmo u svijetlu budućnost gdje nam sjaju Božja obećanja te Božja i Marijina zaštita.

Nakon proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću, 1854.g., Pape na Svetkovinu Bezgrješne, dolaze svake godine položiti vijenac na Španjolski trg ispod visokog stupa kao postolja za njezin veličanstveni kip. Tu vidimo Sv. oca Benedikta kako sja od radosti što se Božji narod okupio u tolikom broju da dade slavu svojoj Bezgrješnoj Majci i Kraljici. Usput spomenimo da je na tom trgu bilo prvo veleposlanstvo Španjolske, te zbog toga nosi to ime, a svi turisti i hodočasnici nezaobilazno dolaze da se dive tom skladu i ljepoti.

Započela je Godina vjere. Što je vjera? Pogled djeteta u Oca. Povjerenje. Očekivanje da će nam dati sve što nam je potrebno ne samo za ovaj život, nego i za vječni, a upravo smo na taj vječni život pozvani. Vjera nije samo razumsko prihvaćanje istina, nego život u sjaju Božjega lica. Život koji nastoji odraziti Božju dobrotu, Božju veličinu. Činiti dobro. Podijeliti malo što imamo s onim tko ima još manje. Ne radi se samo o materijalnim dobrima, koja većini našeg naroda itekako trebaju, nego se radi i o duhovnoj solidarnosti: osjetiti tuđu nevolju, ohrabriti brata ili sestru, ljubazno utješiti, darovati smiješak, razumijevanje, lijepi pogled, svoje talente… Ljubav će nas nadahnuti što i kako učiniti, kaže nam sv. Anđela. A za pravu Isusovu ljubav treba nam čisto srce bez nastranosti, bez velikih grijeha, bez želje za osvetom, srdžbe i mržnje… Dobra osoba je sama u sebi sretna, zato već njezina blizina umiruje, tješi, usrećuje. Službenica Božja, naša M. Klaudija, malo je govorila riječima, ali govorila je cijelom svojom pojavom. Bila je glasnik Božje utjehe. Bila je poput proroka Izaije koji nam svima govori posebno u ovo sveto vrijeme Došašća: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega…, On sam hita da vas spasi!“ (35,4). „Gospodin čeka čas da vam se smiluje i stoga gleda da vam milost iskaže, jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju… Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.“ (30,18.15). „(Neka) svatko pomaže svom drugu, i neka bratu svom zbori: Hrabro!... Ne boj se, jer ja sam s tobom, ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj… Ne boj se, jer ja ti pomažem…, ja sam pomoć tvoja, Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj… Ne boj se, jer ja sam te otkupio: imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (41,6.10.14; 43,1). To je naša vjera. To je naša sigurnost da je Bog Bog, da je On dobrota, da mi ni vlas s glave neće pasti a da On to ne vidi i ne vodi računa o meni, o tebi, o nama svima. M. Klaudija je izjavila da je u svom životu najviše doživjela upravo tu Božju ljubav, a svi koji su je od mladosti do smrti poznavali znali su da joj život nije bio posut samo ružama.
Evo što je sam Sv. otac rekao u Pismu uz otvaranje Godine vjere, 11. listopada 2012.: „Neka ova Godina vjere učvrsti naš odnos s Kristom Gospodinom, jer je On jedini sigurnost kojom gledamo prema budućnosti i jamstvo za istinsku i postojanu ljubav… Kršćanski život poznaje iskustvo radosti ali i trpljenja. Koliki li su Sveti proživljavali osamljenost! Koliki su vjernici i naših dana kušani Božjom šutnjom dok bi htjeli čuti Njegovu utješnu riječ! Životne nam kušnje omogućuju shvaćanje otajstva Križa i sudjelovanje u Kristovim patnjama te postaju preludij radosti i nade u koje nas uvodi vjera… Vjerujmo čvrstom sigurnošću da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt te Mu se izručimo u tom sigurnom povjerenju“ .
Neki dan sam poslala dosta poruka (neke mi se uporno vraćaju) o zatvorenoj Pakistanki, majci petero djece, Asji Bibbi, koju su optužili za blasfemiju. Već je dugo vremena u tamnici, bez prozora. Za nju se zauzeo pakistanski ministar za vjerske manjine, Shabaz Bhatti, no 12. ožujka 2011. su ga ubili. Lane sam vam o tome pisala. Znao je da zalaže svoj život za bližnje, koji je posve predao Isusu. Crkva mu želi odati čast mučenika. Molimo sada za sestru Asju da Bog providi s njezinim životom. Ponudi su joj slobodu ako se odrekne kršćanstva i primi islam, no ona je dala izjavu: „Želim radije poginuti kao kršćanka nego izići na slobodu kao muslimanka“. Kakva vjera! Izmolimo joj snagu za daljnje kušnje. Molimo i za sve progonjene kršćane po raznim zemljama svijeta. Ovdje imamo jednu sestru iz Konga. Koliko li je tamo trpljenja! Uvijek ostaje Tertulijanova misao: Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Zato u tim zemljama cvate vjera, cvatu zvanja. Rim, kao i ostali gradovi, pun je svećenika, redovnika i redovnica upravo iz tih mučeničkih sredina gje nije lako biti Isusov sljedbenik. Prezir, zakidanja prava na svim područjima, ali oni se oslanjaju na Isusa i Njegovu ljubav. Primimo i mi naša mala „mučeništva“ za porast naše vjere, za porast vjere u svijetu. Vidite kamo svijet ide bez vjere. Slušamo i gledamo o ubojstvima u školama, posebno u Americi. Život – taj Božji dar – nema cijene. Svatko čini što hoće. Pravda se gazi. Izaija opet prije 2700 godina piše: „Mir će biti djelo pravde!“ (32,16).

Majka Klaudija je duboko prisutna u životu mnogih osoba. Pišu mi s raznih strana. Osjećaju se ohrabreni čim se na nju sjete. Neke osobe su položile prisegu i kad sam lane bila u Varaždinu o tome da su uvjerene da je bila sveta. Jedna gospođa mi je dala pismenu izjavu prije samog odlaska iz Varaždina :
„Svim srcem bih željela svoja sjećanja na dobru Majku Klaudiju pretočiti barem u nekoliko rečenica… Ujesen 1941. Upisala sam se u prvi razred gimnazije kod Uršulinki. Razred nam je bio na drugom katu, blizu naše školske kapelice. Ta draga bijela kapelica sa predivnim kipom Majke Božje plijenila je naša mlada srca. Gotovo pod svakim odmorom, barem na koju minutu, prošuljale smo se kroz njezina vrata u potpunoj tišini i klečeći izmolile kratku molitvicu. Na hodniku pred kapelicu iz nekih pokrajnjih vrata polako je dolazila starica u odjeći časne, zaogrnuta pletenim šalom, jednom rukom podupirući se štapom, a prsti druge ruke prebirali su krunicu, koja joj je visjela o pojasu oko struka. Kada bismo ju mi učenice u prolazu pozdravile sa „Hvaljen Isus“, jedva je uspjela podići malo glavu, odzdravila nam je i uvijek dodala koji sveti zaziv: „Bog-Isus-Ljubav“… Danas nakon više od šest desetljeća u mojoj dubokoj starosti (83 godine), iskreno žalim što nisam prepoznala vrijednost susreta sa dobrom Majkom Klaudijom, jer ta starica na hodniku pred kapelicom bila je Majka Klaudija, jedna od teško bolesnih sestara u proljeće i ljeto te godine, za koje su se ne samo stanovnice samostana, nego i velik broj građana Varaždina usrdno molili za njihovo ozdravljenje“. I gospođa D. D. tumači da je za 12-godišnju djevojčicu punu radosti i života, koja u okolini nije imala ni staraca ni bolesnih, a sada nakon tifusa M. Klaudija je doista bijedno izgledala, te je djetetu to bilo teško i nije „imala hrabrosti gledati bolešću tako izmučeno tijelo“. I nastavlja: „Još se sjećam da sam dva do tri puta izdaleka vidjela Majku Klaudiju gdje na našem školskom dvorištu razgovara… s kočijašem samostana i sa sestrama koje su radile na vrtu… One su nosile košare s povrćem. Kod susreta s M. Klaudijom spustile su te košare i prekrižile se. Valjda ih je M. Klaudija blagoslivljala… Najesen 1945. nije bilo povratka, odnosno nastavka školovanja kod Uršulinki. Daljnje školovanje nastavila sam u našoj staroj varaždinskoj gimnaziji. Ipak smo i dalje po skrivečki dolazile u samostan na satove vjeronauka… Tih sam večeri imala sreću još nekoliko puta vidjeti M. Klaudiju… I sada, kao i prijašnjih godina, ispred vrata klauzure, naslonjena na zid, pognuta nad štapom, više kao nadzemaljsko a ne živo stvorenje, pratila nas je svojom vječnom molitvom: „Bog, Ljubav; Ljubite Isusa!“ Danas kad se gotovo po cijeloj našoj zemlji raširilo štovanje M. Klaudije kao nebeske svetice, dolazim u varaždinsku crkvu pred njezine zemaljske ostatke, razgovaram s njom, žalim se što ju za njezina života nisam bolje upoznala. Vjerujem da dobra M. Klaudija sve razumije. Njezine riječi, savjeti, primjer, živjet će vječno, jer su mnogi njezini suvremenici, nadahnuti Duhom Svetim, zapisali sve to u njezinu životopisu i predali ga za pokoljenja.“
Mnogi se preporučuju u njezin zagovor. Budući da nisam stizala redom zapisivati, nego samo otisnuti poruke, ne stignem tražiti izjave i zahvale, ali Gospodin sve to vidi i učinit će prema našoj vjeri i ljubavi te pomoći u potrebama po zagovoru svoje vjerne Službenicesvima za koje zajednički molimo. Hvala vam što molite jedni za druge i na velike potrebe Crkve, Pape i Domovine.

Spomenut ću barem neke pokojne. Umrla je moja draga učenica, Mirjana Kovač. Njezine kćerke mole da im i dalje šaljem pisma. Nedavno je umrla gđa Vargović, naša bivša učenica i majka vrlo zaslužnog člana u vodstvu HAZU-a u Varaždinu. Danas, 15. Prosinca, otišla je k Ocu velika štovateljica M. Klaudije, naša dobra s. Bernardica Kocijan. Sada će gore još više zagovarati sve nas, jer je uvijek čitala pisma i molila za sve koji su se preporučivali te se radovala dobivenim milostima. Danas je upravo dan naših Blaženih Drin-skih Mučenica. Neka nam čuvaju vjeru i Domovinu. Nekidan je bila 120-obljetnicu rođenja naše druge Blaženice, M. Marije od Propetoga. Pronašla sam putem interneta crkvicu u kojoj je sahranjen naš Hrvat, mladi Pavao Kolarić od Bjelovara, na glasu svetosti. Zadnji čas je položio svete zavjete i umro kao isusovac. On je bio uzor Petru Barbariću za kojeg se naveliko sprema beatifikacija. Moram još potražiti crkvu i grog drugog hrvatskog mladog redovnika, b. Bonifacija Pavletića. Uskoro ćemo imati i blaženog Mučenika Miroslava Bulešića. Cijeli oblak svjedoka, kako je rekao sv. Pavao, potiče nas na porast vjere.
Umro je i g. Đuka kojega je preporučila prof. Gracijela B. Ona je s g. suprugom bila opet velika utjeha da je u miru prešao k Ocu. Lane sam vam pisala kako je taj g.  liječnik pomogao još jednom drugom prijatelju da primi svete sakramente i da se preda u Očeve ruke. Sada je Gracijela preporučila gđu Ljerku. U radosti srca zahvaljuje što je kćerka sretno rodila djevojčicu.
Marija P. piše: „Postala sam baka i dobili smo unuka Jana. Tu bih od srca zahvalila našoj dobroj Majci Klaudiji, koja me stvarno ne ostavlja kad god joj se molim.“ Nastavlja koliko se utječe njezinu zagovoru, te zove naše sestre u Varaždinu da se pomole kod sarkofaga. Sada su dobili novog revnog župnika: „Bog neka mu podari svaki blagoslov i da snage za sve što čini za našu župu, a čini čuda za ovo kratko vrijeme kako je kod nas. Počeo je s obnovom crkve, pa vas sve molim da ga podržite u molitvi da mu Bog da snage po zagovoru M. Klaudije“. I dodaje da je vodio hodočašće u Mariju Bistricu i da su navratili u „Varaždin kod dobre Majke Klaudije…, jer je bio sjemeništarac 1985.  kada ste o njoj pričali“. I zahvaljuje ponovno za ozdravljenje muža koji je ranije psihički stradao. Poslala mi je fotografiju dvorišta: prava ljepota! A to je ona ista žena koja je godinama bila apsolutno nesposobna za rad i zadobila potpuno ozdravljenje po zagovoru M. Klaudije, o čemu postoji dokumentacija.
Završavam jednim divnim životom koji je rano završio. Radi se o drugom Dominiku Saviju. Zove se Carlo Acutis. Nakon samo šest godina, nadbiskup Milana je uveo proces njegove beatifikacije, te je već sada Sluga Božji.
Prilažem vam dvije njegove slike. Rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu, gdje su mu roditelji Andrea i Antonija bili na privremenom radu. Kršten je 18. svibnja. Taj dječak je umro već 2006., opet u Gospinu mjesecu, 12. listopada. Imao je samo petnaest i po godina. Ubrzo su se roditelji vratili u Italiju, u Milano, i tu je Karlo bio je svagdje obljubljen: kod kuće, u školi, na župi, medu starijim osobama koje je posjećivao. Bog mu je dao natprosječne darove na mnogim područjima, a za informatiku kažu da je imao znanje jednoga doktora znanosti. Upriličio je izložbe svojih fotografija i filmova, pa i o euharistijskim čudesima. Išao je na hodočašća s mladima koje je „držao na rukama” i bio im voda na putu prema Gospodinu. Svaki dan je bio na sv. misi i pričesti, za koju je rekao da je njegov autoput prema nebu. Molio je dnevno krunicu, pomagao svima, bio je vrlo vedre naravi, tako da je vršnjake lako privodio Gospodinu. Odjednom ga je zahvatila agresivna leukemija i vrlo brzo odvela ga u Očevo naručje. Ja sam ga dosta puta molila da mi pomogne kod računala i uslišao me je. Eto, još jedan mladi prijatelj, uzor mladima, pa ga možete spomenuti svojim mladima. Na informativnom plakatiću piše: „Carlo Acutis (1991-2006) prema nebu na krilima orla”. Bogu hvala na dom daru! Neka zagovara našu dragu mladež da živi u vjeri i čistoći. Dobivaju se mnoge milosti, a sama sam u kontaktu s gđom Antonijom. Mislim da mu je majka, ali ne znam točno.
Eto, dragi moji Prijatelji, na kraju vam svima želim svaki Božji blagoslov uz Božić i ostale blagdane, kao i milostima prepunu Novu godinu, kao nastavak Godine vjere. Rasli i obilovali ljubavlju, mirom i dobrotom. I kao što sam napisala na naslovu, neka vam na dobro dođe Sveto Porođenje Isusovo. Dok sam to napisala, nisam ni bila svjesna da su upravo te riječi bile čestitka Hrvatima našeg Blaženog pape Ivana Pavla za njegov prvi Božić 1978. g. Nemojte zamjeriti što vam ovih dana neću stići odgovarati na poruke, ne stignem, a za svaku zahvaljujem. Čestitam imendane svim Viktorijama (23.12.), Evama i Adamima, Božicama, Boženama, Božidarima, Stjepanima, Šteficama, Ivanima i Ivankama, Mladenima i Silvijama, Davidima i Davorima (29.12.). U molitvi ću vas sve redom prikazivati. Vaša odana i za sve s ljubavlju zahvalna
s. Klaudija Đuran                                                 

MOLITVE  ZA  PROSLAVU MAJKE  KLAUDIJE

Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovje-koljublje, ti najbolje poznaš patnje današnjeg čovjeka.
Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Mariji Klaudiji!
Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snagu i olakšanje!
Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav!
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome, kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
***
Otkupitelju čovjeka, ti si potaknuo Majku Klaudiju da se s tobom žrtvuje za dobro čovje-čanstva. Daj da svijet prima tvoje spasiteljsko djelovanje i tako ulazi u veselje svoga Gospo-dara! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
(Anastazija Trobentar, OSU)
***
Bože, Oče malenih i poniznih, u kojega se Majka Klaudija toliko uzdala i kojega je vjerno ljubila, udijeli svojoj Crkvi sve milosti koje te po njezinu zagovoru molimo te proslavi svoju vjernu službenicu na čast Presvetog Trojstva! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
(Margarita Labrtić, OSU)

PŠENIČNO ZRNO (s. Terezija Horvat i dr.)

Prvi životopis dobre Majke Klaudije (1875. - 1952.), uršulinke, službenice Božje koja je umrla na glasu svetosti. O njoj možete pronaći informacije i na našim web stranicama.
Meki uvez, 80.
Možete je posuditi u Uršulinskim samostanima

MAJKA KLAUDIJA (s. Anastazija Trobentar)

Životopis dobre Majke Klaudije (1875. - 1952.), uršulinke, službenice Božje koja je umrla na glasu svetosti. O njoj možete pronaći informacije  u pisanoj riječi naše s. Anastazije.
Meki uvez, 123.
Možete je posuditi u Uršulinskim samostanima

KLAUDIJA SVJEDOČI (p. Ante Katalinić)

Najopsežniji životopis Majke Klaudije koji se temelji na svjedočanstvima, dokumentima i provjerenim izjavama. Knjiga se može posuditi u Uršulinskim samostanima.

Meki uvez, 247.

Uršulinska crkva Varaždin
60. obljetnica smrti Majke Klaudije
(17. 01. 1875. – 03. 02. 1952.)
03. 02. 2012. SVETA MISA u 17:00 h
Svetu misu predvodi preč. Franjo Biškup