Živjeti djevičanstvo danas - bl. Chiara Luce Badano

CHIARINO DJETINJSTVO

Rođena je u Sassellu, malom mjestu na sjeveru Italije, 29. 10. 1971.
Chiara je jedinica Ruggera Badano, vozača kamiona, i Marie Terese Caviglia, radnice. Prvih 11 godina braka nisu mogli imati djece. Nameće nam se pomisao da je u takvom okruženju lako mogla postati razmažena, ali su roditelji pazili da dijete razumno odgajaju, pa i da kažu »ne« onda kada je potrebno. Roditelji su bili vjernici i u tom duhu nastojali odgajati Chiaru.
Chiara je od prvih godina pokazivala velikodušan karakter: u zadaći, u prvom razredu osnovne škole, pisala je malom Isusu. Nije Ga molila igračke, samo da »ozdravi baku i sve ljude koji se ne osjećaju dobro.«
Jednom joj je mama predložila da joj pomogne pospremiti stol. »Ne, ne da mi se«, odgovorila je i krenula u sobu. Nakon koju sekundu se vratila i rekla: »Kako ide ona priča iz evanÄ‘elja, o ocu koji je poslao sinove u vinograd. Jedan mu je rekao da ide, a nije otišao, a drugi je rekao da neće pa je otišao. Mama, stavi mi pregaču!«. I počela je pospremati.
Još jedan primjer: mama je uočila da Chiara u sobi ima previše igračaka pa joj je predložila da neke pokloni siromašnoj djeci. Ona nije pristala jer su igračke bile njezine. Mama je otišla. A onda je začula buku. Približila se vratima sobe i ugledala Chiaru gdje dijeli igračke: »Ovo da, ovo ne.« Ovako je objasnila kriterij podjele: »Pa ne mogu dati slomljene igračke djeci koja ih nemaju.«

CHIARINA MLADOST

Bila je pomirljive naravi i uvijek znala što hoće. Katkad bi se i narušio odnos s roditeljima, ali nesuglasice ne bi dugo trajale. Evo jednog primjera koji bi nam mogao biti zanimljiv: Chiara je voljela ostati vani osobito preko vikenda s prijateljima pred kafićem. Oko toga se nije uvijek mogla usuglasiti s roditeljima. Katkad im je govorila da se osjeća kao Pepeljuga koja u  ponoć mora pobjeći. Ipak, uvijek se pridržavala dogovora s roditeljima, a oni su tako u nju stekli povjerenje.
Chiara je odrasla u lijepu djevojku.

Ono što su mnogi na njoj primjećivali bio je izrazito bistar pogled. Kaže se da su oči ogledalo duše.
Voljela je sport: tenis, plivanje, planine. Voljela je plesati i pjevati. Njezina najbolja prijateljica Chicca kaže da se voljela i lijepo obući, srediti frizuru, našminkati, doduše ne pretjerano. Mnogim dečkima se sviÄ‘ala, ali je Chiara po tom pitanju bila oprezna i promišljena.
Što reći? Najnormalnija djevojka, ali je imala nešto što je možda malo razlikuje od mnogih njenih vršnjaka: znala je »srezati«, povući se, razgovarati s Gospodinom.

U ljeto 1988, čula je da je pala razred u gimnaziji. Zbog toga joj je bilo stvarno teško, ali nije se pokolebala. Nastavila je pomagati drugima kad god se pružila prilika.
Bila je uključena u Pokret fokolara, gdje se velikim dijelom odvijala njezina duhovna formacija. Utemeljiteljicu Pokreta tražila je tzv. novo ime (po uzoru na praksu prvih kršÄ‡ana), i dobila ime »Chiara Luce«; »Luce« na talijanskom znači svjetlo, a odnosi se na Božje svjetlo. Tako je danas poznata po imenu »Chiara Luce«.

BOLEST: »Za Tebe, Isuse«

U 17. godini dogodilo se ono neočekivano. Igrajući tenis Chiara je osjetila snažnu bol u ramenu. Prvo nije obraćala pažnju, kao ni liječnici. Ali kako je bol bivala sve jača morali su obaviti detaljnije pretrage i našli zloćudan tumor, jedan od najtežih i najbolnijih oblika raka. Chiara Luce nakon duge tišine, bez plača i pobune, prihvaća vijest s hrabrošÄ‡u: »Uspjet ću, mlada sam.« Tada započinje duboka promjena, brz uspon prema svetosti.
Tijek bolesti bio je nemilosrdan, ali je Chiara Luce nastojala voditi normalan i radostan život, iako je često boravila u bolnici. Jedan od liječnika rekao je: »Svojim osmijehom, svojim velikim svijetlim očima pokazuje da nema smrti, da postoji samo život.« Podnijela je dvije jako bolne operacije. Zbog kemoterapije izgubila je kosu, do koje joj je jako bilo stalo. Pri svakom pramenu kose koji bi joj pao, ponavljala bi: »Za Tebe, Isuse«. Uvijek nazočni roditelji podsjećali su je da je iza tih boli tajanstven nacrt Božji.
Chiara Luce nije se predala. Tako je jednom prijatelju koji je išao u humanitarnu misiju u Afriku dala svu svoju ušteÄ‘evinu i rekla: »Meni ne treba, ja imam sve«. Isto tako, već dulje vrijeme je vodila popis svih svojih osobnih stvari, koje su i njoj trebale, ali ih je stavila na raspolaganje prijateljima u potrebi.

BOLEST NAPREDUJE: »Ako želiš ti, Isuse, želim i ja.«

Bolest je i dalje napredovala, imala je prejake bolove. Ali odbijala je morfij govoreći: »Uzima mi bistrinu, a ja mogu Isusu darovati samo bol, jer još malo želim s Njim dijeliti križ.« Ili: »Nemam više ništa, ali imam srce i njime mogu ljubiti.«
Ljudi koji su bili uz nju svjedoče da su osjetili jedno predivno ozračje, iako je jako trpjela.
Jedan od posljednjih dana rekla je: »Više ne molim Isusa da doÄ‘e po mene i odvede me u raj; ne želim mu ostaviti dojam da više ne želim trpjeti.«

SAHRANA - »svadbeno slavlje«
Već je bila sigurna u svoju sudbinu, koju nije htjela promijeniti (samo je molila da bude sposobna vršiti Božju volju) pa je s majkom pripremala »svadbeno slavlje«, tj. sahranu. Sama je izabrala haljinu, glazbu, cvijeće, pjesme i čitanja.
Uz nju su bili roditelji, prijatelji. Vladao je mir, gotovo prirodnost. Njezine posljednje riječi upućene majci bile su: »Budi sretna, jer ja jesam.«
U vječnost se preselila u nedjelju 07. 10. 1990, u četiri sata ujutro.
Sahrani je prisustvovalo dvije tisuće osoba, među kojima je bilo i onih koji nisu vjernici.
Učinci njenog iskustva nastavljaju se i nakon smrti. Mnoge je potaknula na radikalnije življenje evanÄ‘elja. Glas o Chiari Luce se širi, polako, ali sigurno. 25. rujna 2010. proglašena je blaženom.