Uršulinke iz Požuna (današnje Bratislave) dolaze u Hrvatsku godine Gospodnje 1703. hladnih prosinačkih dana. Njih dvanaest dolaze u Varaždin kočijom, nakon punih sedam dana putovanja, na poziv grofice Magdalene Drašković, koja je imala kćer uršulinku – m. Anu Julijanu Drašković. Zbog teških političkih zbivanja,  grofica Magdalena Drašković boji se za svoje dijete i stoga moli glavaricu uršulinskog samostana u Požunu da dozvoli njenoj kćeri da se skloni u Hrvatsku. Časna majka Agneza Otilija Schalthaus također razmišlja o tome zbog opasnosti od revolucije. I tako prve uršulinke kreću na put. Tu tešku situaciju vrlo lijepo izražavaju ovi alegorijski stihovi:
»Vu grad su Varaždin, pred ravno tristo lijet,
Donesli jen hrastek tak mali,
I iskali jesu vu brigi i žalosti,
Na koje bi mesto ga dali.
(…)
A bila je suša i veter je puhal,
Prelomit je hrasteka štel:
On pak se zibal na desno i levo,
Al' ostal je žilav i cijel.
(…)
Vu suncu i zlatu naraslo je drevo,
I hrastek hrastom je postal...«
Premda ih je pozvala sama grofica, u Varaždinu ih ništa nije dočekalo pripravno, te ih grofica smješta u dvorac Klenovnik kraj Lepoglave. Šest je uršulinki otišlo u Maribor, a ostale šest uskoro grofica Drašković smješta u svoju kuću u varaždinskom predgrađu. »Već od samih početaka neumorno su poučavale djecu u čitanju, pisanju, šivanju, ali nadasve otkrivale su im blago vjere.« Kao i svaki početak, tako je i osnutak varaždinskog samostana bio vrlo težak. Nije bilo materijala, nije bilo financijskih sredstava, premda su dobročinitelji činili sve što je bilo u njihovoj moći. Godinama se samostan polako gradio, a uz njega i crkva, koja je isprva bila drvena i siromašna, poput betlehemske spilje, te je stoga i posvećena Isusovom rođenju.
Iako je uršulinkama bio težak početak u Varaždinu, one se nisu dale obeshrabriti. Odmah su 1703. u iznajmljenoj kući započele poučavanje. Već 1707. spominje se konvikt. Prigodom kanonske vizitacije 1714. opat Nikola Gottal, zagrebački generalni vikar, odredio je da djeca uče, uz njemački, čitati i pisati na narodnom, tj. hrvatskom jeziku. Bilo je to vrlo smiono budući da je službeni jezik u Austrougarskoj monarhiji bio njemački. Tako su uršulinke poslušne Crkvi pretekle Ilirce za 121 godinu.
Usporedo s gradnjom samostana i crkve, gradio se i konvikt za djevojke. Godine 1743. kupljena je drvena katnica i u nju smještena vanjska škola, koja je bila odijeljena od nutarnje škole s konviktom. M. Kajetana Erdreih 1772. obraća se za pomoć samoj austro-ugarskoj carici Mariji Tereziji, koja se rado odazvala i poslala novčanu pomoć u dva navrata za dovršenje gradnje školskih prostorija. Pritom je tražila detaljan opis radova. Ubrzo nakon toga, 14. studenoga 1777., poveljom utemeljuje carski konvikt sa osam zakladnih mjesta za četiri plemićke i četiri građanske djevojke, u vidu što boljeg odgoja. Uz to, uzdiže pučku školu na stupanj više djevojačke koja je trajala šest godina. Jedina škola takve vrste u Hrvatskoj do sredine 19. stoljeća. Uz nju je bila i škola za formiranje učiteljica za cijelu Hrvatsku.
Vrlo je zanimljiva stranica prospekta uršulinske škole iz 1940. gdje se kaže: »Svrha je uršulinskog internata da nadomjesti učenicama, koliko je to moguće, dom i roditeljski odgoj. Stoga se nad gojenicama bdije majčinskom ljubavi i brigom da postignu što bolji uspjeh u naucima i da im se duh, srce i cijeli karakter izgradi po Kristovim načelima, a tijelo ojača i sačuva zdravo. U zavod se primaju učenice koje žele polaziti: Uršulinsku osnovnu školu, Uršulinsku građansku školu, Uršulinsku realnu gimnaziju i Dvogodišnji trgovačko-domaćinski tečaj uz Uršulinsku građansku školu. Sve ove škole imaju pravo javnosti i uživaju prema tome ista prava kao i sve državne škole.« Od 1941. do 1945. ponovno se otvara učiteljska škola.
    Međutim, došla je kobna 1945. godina. Prosvjetni odjel Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske izdaje dokument  s predmetom o zatvaranju svih privatnih škola. Tu su na popisu, dakako, sve uršulinske škole. »Djeca su otišla tužna srca plačući na glas cijelim putem do državne škole. Očevici kažu da je to bila kao sprovodna pocesija.«  Prosvjetni i odgojni rad uršulinki u vlastitim prostorijama, koji je trajao neprekinuto 242. godine, nasilno je prekinut u ime slobode naroda. Uz to, samostan je izgubio zemlju i gospodarske zgrade te tako i materijalnih sredstava za život.
I tako je započeo novi način života. Premda zabranjivan od strane države i politike, uršulinke su neumorno poučavale djecu, mlade i obitelji u vjeri. Potajno su okupljale djecu u samostanu za pripravu na sakramente, a radile su i s mladim medicinskim sestrama.  Uz te različite oblike apostolata, unutar samostana sestre šivaju i vezu crkvenu odjeću za brojne župe, a vrlo je značajna i djelatnost u ljekarni s prirodnim biljem. Krajem pedestih uršulinke se počinju širiti po Hrvatskoj... Tako sada Hrvatska provincija ima 6 zajednica i provincijalatu pridružena filijalna kuća u Zagrebu-Gračanima.

Zajednice uršulinki u Hrvatskoj