Za sv. AnÄ‘elu Isus je jedino blago, ljubav, ZaruÄnik...
For st. Angela Christ is only treasure, Love, Spouse...
Duhovnost
- Duhovnost općenito
- Molitva - susret Božje i Äovjekove žeÄ‘i
- Kako moliti? Kratke upute prema A. Grünu
- Ljepota ZaruÄnika privlaÄi i osvaja
- Kontemplacija uršulinke
- Molitva... dijalog ZaruÄnika i zaruÄnice
Duhovni život, unutarnji život...?
Život duše sa svojim Bogom, tj. Božji život u intimnosti vjernika.
Dijalog na najdubljoj razini, a oblik ovisi o vjeri, dobi, sklonostima…
BIT DUHOVNOG ŽIVOTA je težnja prema JEDINSTVU s Kristom.
Duhovni Äovjek je Äovjek uprta pogleda u NEBO. Zna da je zemlja samo prolaz, ali je zauzet za tu zemlju.
BOG – prvi sudionik duh. života
ČOVJEK- drugi sudionik duhovnog života
SUSRET BOGA I ÄŒOVJEKA
Lallemant: »Bit duhovnog života sastoji se od: s jedne strane ona je Božje djelovanje u duši, u svjetlu koje rasvjetljuje razum, u nadahnućima koji dotiÄu volju, a s druge strane u suradnji duše sa svjetlom i pokretima milosti.«
Duhovni život je PRISUTNOST, odnos dvaju bića koji si imaju što reći. Tako je molitva polet srca prema Bogu… »srdaÄno propinjanje prema Bogu…« (sv. Augustin)
Postoje razliÄite molitve, ali cilj je da postane trajno stanje, da se stalno moli… jer je ona u biti Božje djelovanje u nutrini Äovjeka… poticaj Duha koji moli u nama: »Abba! OÄe!« (Gal 4,6)
Duh potiÄe na molitvu, na susret! Samo je jedan put do Boga – put molitve! (usp. Terezija Avilska)
Vrste molitve: mislena, usmena, osobna, zajedniÄka, obrasci, spontana, pjevana… vrijednost ovisi i POLETU SRCA. Mora proizlaziti iz dubine srca, onda ima vrijednost!
GRÜN, Anselm, MOLITVA KAO SUSRET, KršÄ‡anska sadašnjost, Zagreb, 2004.
UVOD
Molitva je dijalog, ali teško je reći kakav dijalog jer Bog nije sugovornik kao Äovjek. Možda je bolji izraz SUSRET. U susretu je Ja i Ti. Ovaj je Ti je Bog. ÄŒovjek dolazi k sebi u susretu s drugim Ti. Ja iz susreta izlazi drugaÄiji nego je ušao u susret. U susretu s Bogom dogaÄ‘a se preobrazba, Äovjek dolazi u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutranijom jezgrom. Susret je dar, zato je za molitvu bolje reći da je susret jer sam Bog Äeka Äovjeka za susret. Najbolji susret u Bibliji je onaj Marije i Elizabete… dotiÄu dubine jedna drugoj, kliÄu od radosti. Ovaj susret možemo promatrati kroz Äetiri koraka koja ćemo uzeti i kao pravila za susret.
1. KORACI SUSRETA
1.1. Susret sa samim sobom
Moram biti sa sobom, a to najÄešÄ‡e nismo, jer misli lutaju amo-tamo. Prvi Äin molitve je doći u dodir sa samim sobom. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, jer ako odmah pobjegnem u pobožne rijeÄi, misli i osjećaje, molitva me neće dovesti u susret s Bogom. ÄŒesto je teško toÄno odrediti što dolazi prije susret sa sobom pa s Bogom ili obrnuto.
Kako doći do te toÄke samoga sebe? Pitaj se: TKO SAM JA? … Ja nisu moji osjećaji, misli… Ja je u dubini… po tome sam razliÄit od drugih… Bog je mene pozvao imenom, i ja sam posve jedinstvena u Äitavoj povijesti ÄovjeÄanstva, jedina osoba kao JA… Susresti se sa sobom znaÄi naslutiti ovu jedinstvenost.
Drugi naÄin je preko disanja.
Udisaj – u mene ulazi Božji Duh… izdisaj - otpada sve ono što ja nisam… naravno, ne mogu zadržati taj svoj ja, ali mogu naslutiti…
1.2. Susret s Bogom
Možemo pasti u napast i reći: Pa ja sve znam o Bogu, poznajem ga… Ipak, je moje znanje i moje projekcije o Bogu sam BOG? Slike o Bogu ne možemo zamišljati kao ljude s kojima se susrećemo… Bog je uvijek nešto drugo, ljubav koja me gleda, koji je bliži meni nego ja sam sebi… ljubi me, blizu mi je, a u isto vrijeme Silni, Veliki, Stvoritelj, Beskraj…
Sve slike o Bogu ne mogu nam dokuÄiti tajnu Boga… ipak, taj tajanstveni Bog mene je prvi zazvao, mene ljubi i Äeka… On je osoba koja me neizmjerno voli!
Može se pojaviti osjećaj ODSUTNOSTI Boga… to je normalan put traženja Boga koji je u dijalektici prisutnosti Odsutnoga ili odsutnost Prisutnoga…
U Kristu nam je postao blizu, pokazao Srce… dao jednu sliku sebe jer »tko je vidio mene, vidio je Oca…« (Iv 14,9).
1.3. Razgovor s Bogom
Što reći Bogu kad on već sve zna? Bogu moja molitva nije potrebna, ona je potrebna meni jer na najtemeljnija pitanja o sebi mogu naći odgovor samo u Bogu, ljudi mi ne mogu dati odgovor o smislu mog života… molitva daje osjećaj sigurnosti, shvaćenosti i prihvaćenosti… što Äovjek može reći o tajni smrti, npr.? Tu samo Bog može dati odgovor…
Što reći Bogu? SVE, sve što živim, radim, mislim, o ljudima, o sebi… o nadi, o strahovima… o ljutnji i na samoga Boga, o nerazumijevanju… psihološki je dobra vježba govoriti i naglas Bogu, jer izgovarajući rijeÄi Äinim dobro sebi… naravno, ovo nije pravilo i ne bi smjelo uvijek biti…
Drugi naÄin… sjesti i šutjeti, rijeÄi će doći same od sebe…
Zapravo, ne moram se truditi misi oblikovati u rijeÄi, jer mnoge stvari i ne mogu izreći… prvo će izići ono što nisam dobro napravio… to je trenutak ISTINE, i dobro je tako jer istina oslobaÄ‘a, smijem biti pred Bogom i s tom istinom, ne trebam se bojati, ni skrivati iza maske, na koncu, Bog ionako zna istinu, važno je da je ja sam ne skrivam od sebe samoga… budem li to radio, nakupit će se prašine u mom odnosu s Bogom… Molitva je upravo trenutak kad tu prašinu miÄem i smijem stajati pred Bogom sa svim svojim slabostima jer Njegov pogled oprašta i lijeÄi…
Bogu smijem pokazati svoje osjećaje, svoju tamu, svoje ljutnje, sve što sam potisnuo, sva svoja raspoloženja, sve, sve… SAMO AKO STAVIM SVE TO PRED BOGA, MOLITVA ĆE ME OSLOBODITI! Ne trebam se plašiti svega onoga što se nalazi u meni, sve smije biti, ali sve treba staviti u odnos s Bogom jer u suprotnom, bit će iskljuÄeno iz mog života, a tako mi može naškoditi, a ne pomoći.
Molitva mora biti ISKRENA, a ne pobožna. Važno je osluhnuti i svoje tijelo i snove… napetosti govore da negdje Boga ne puštam… Moji mi snovi govore što je u meni još trulo, što je u mom podrumu mraÄno jer ne puštam Boga u svoje dubine… Molitva znaÄi pustiti Boga u sve predjele moga tijela da ih rasvijetli i unese život u njih.
Kad sam sve predao Bogu, doći će pitanja o smislu mog života… molitva vodi u istinu! A istina oslobaÄ‘a i uspostavlja red u tebi.
Prošnja
Govorim Bogu svoje želje i molbe, smijem i to. Isus nas poziva: »I što god zaištete u moje Ime, uÄinit ću, da se proslavi Otac u Sinu« (Iv 14,13). U molitvu mogu osjetiti da me Bog uslišava, da me štiti i da sam u njegovoj ruci i da mi ništa neće naškoditi što god se dogodilo.
Mjesto intimnosti
Bogu smijem reći sve svoje najunutarnije želje, osjećaje, potrebe, Äežnje, ljubav… možda će mi i nestati rijeÄi, pa tu geste mogu pomoći, položaj tijela… Reći Bogu sve u intimnom razgovoru nešto je najljepše što se u molitvi može dogoditi jer tada Bog postaje TI, postaje osoba, a naše srce je živo za njega. Zato je za molitvu važno mjesto – tamo gdje mogu unići u svoju intimu i biti u istini s Bogom.
1.4. Šutnja pred Bogom
Kad si rekao sve, tada nastaje šutnja… prvo šutnja kao slušanje, a onda kao sjedinjenje…
1.4.1. Šutnja kao slušanje
Ako je molitva susret JA i TI, onda i onaj drugi sugovornik ima pravo nešto reći… No, kako možemo Äuti Boga? On ne govori kao Äovjek…? Javljaju se misli, no i to psihologija kaže, dolazi iz podsvijesti, ipak ne zna zašto baš ova misao sada, a ne neka druga… tako da nam Bog može preko naših misli govoriti. Naravno, tu postoji i opasnost: kako znam da ove misli govori Bog, a ne ja?
Monasi razlikuju tri vrste: od Boga, od demona i od mene. Prepoznat ću ih po djelovanju!
Od Boga: uvijek MIR I OPUŠTENOST
Od demona: NEMIR, TJESKOBA, GRČ
Od mene: RASTRESENOST, POVRŠNOST, UDALJAVANJE OD MENE SAMOGA.
Npr. U molitvi doÄ‘e što sam krivo napravio… i sva predbacivanja i mrcvarenja koja se pojave nisu od Boga, nego od demona, jer Bog gleda milosrdnim srcem i ne muÄi Äo. Javlja se mir, unatoÄ krivnji i zlu koje sam uÄinio. MuÄenje i nemogućnost sebi oprostiti dolaze od nad-ja, koje želi da smo savršeni i krivicu ne može oprostiti jer ruši idealnu sliku o nama. Mi Äesto tražimo previše od sebe…
Npr. Dobro je zamisliti svoj život za deset-dvadeset godina unaprijed i vidjeti kako se osjećam dok o tome razmišljam… tamo gdje ima većeg mira u meni, tamo je volja Božja za mene. To je dobro pred odlukom u samostan ili ne.
Bog možda neće odmah dati odgovor ili osjećaj, nekad treba Äekati. Božja šutnja nas uÄi osjetljivosti na njegov govor koji je tih i nježan…
Božju šutnju treba izdržati, ne je preskakati jer se može dogoditi da šuti i imamo osjećaj da govorimo zidu, da smo sami… Božja je slobodna odluka kada će i kako odgovoriti. ÄŒesto dopušta da se oslobodimo svojih slika i predodžbi o njemu… da se oslobodimo rastresenosti… On Äeka moj i tvoj povratak u tišinu vlastitog srca.
1.4.2. Šutnja kao sjedinjenje
Događa se pod dva vidika: sjedinjenje Božjeg TI s mojim JA, i drugo sjedinjenje Boga u meni samome.
Šutnja je uvjet za ovakvo sjedinjenje. Isto je i kod dubokih prijateljstava i kod zaljubljenih… ima vrijeme rijeÄi i vrijeme kad bi svaka rijeÄ bila suvišna, nastaje tišina jer se dogaÄ‘a sjedinjenje u dubini srca.
Zadnja faza molitve je uvijek šutnja pred Bogom. Šutjeti i dopustiti da te Bog gleda s ljubavlju. U toj fazi molitve mi ne Äinimo ništa, šutimo i sjedimo, a Bog nas gleda. SliÄno kao kad se dvoje ljudi vole, bilo prijatelji, bilo braÄni drugovi, dovoljna je prisutnost, ne trebaju rijeÄi.
U molitvi postajemo svjesni svoga dostojanstva, postajemo osjetljivi na Božju prisutnost, na Njegovu ruku koja je nad nama.
Mojsije se nije mogao približiti gorućem grmu, sve dok nije izuo obuću, tako ni mi ako ne prekinemo s rastresenostima i bukom koja je u nama.
Kad se dogodi takva šutnja u kojoj sam sam s Bogom u najintimnijem središtu svoje duše zapoÄinje kontemplacija… Mistici su razliÄito opisivali ovaj stupanj molitve.
Tauler govori o dnu duše, UÄitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija Avilska o najunutarnijoj odaji dvorca duše. Tu stanuje Bog, tu nitko ne može doći osim ti sam… To je prostor boravka Boga u tebi, prostor tišine… Molitva je sredstvo kojim Äistimo put u taj dio sebe.
Prvo moramo izraziti sebe, maknuti sve slojeve, a onda sići u prostor gdje stanuje Bog. Bog je u meni i govori mi u srcu, tamo sam ja upravo ono što jesam.
Srce su u Bogu smiruje, dobiva ono što mu je potrebno, ispunja se ljubavlju koja mu je potrebna, onom ljubavlju kojom ga niti jedno stvorenje ljudsko ne može ispuniti. »Teži za tim da uÄ‘eš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari!« (Izak iz Ninive)
Ova Äetiri koraka nisu pravilo po kojima bi netko trebao uvijek ići. Možda ću se nekada zaustaviti na nekom koraku…
Držimo na pameti da pred Bogom i u Bogu postajemo ono što jesmo. Bog je uvijek prvi u susretu, On Äeka susret i na to smijemo uvijek raÄunati.
On nas blagonaklono gleda i nježno miluje u našem dahu koji prožima cijelo naše biće. Bog Äeka na nas i želi da ozdravimo u susretu s njime.
KORACI SUSRETA (prema GRÜN, Anselm, MOLITVA KAO SUSRET)
1. Susret sa samim sobom
2. Susret s Bogom
3. Razgovor s Bogom
4. Šutnja pred Bogom (slušanje i sjedinjenje)
1. Susret sa samim sobom
Moram biti sa sobom… Kako doći do te toÄke samoga sebe? Pitaj se: TKO SAM JA? …
Drugi naÄin je preko disanja.
Udisaj – u mene ulazi Božji Duh… izdisaj - otpada sve ono što ja nisam… naravno, ne mogu zadržati taj svoj ja, ali mogu naslutiti…
2. Susret s Bogom
Jesu li moje znanje i moje projekcije o Bogu sam BOG? Slike o Bogu ne možemo zamišljati kao ljude s kojima se susrećemo… Bog je uvijek nešto drugo, ljubav koja me gleda, koji je bliži meni nego ja sam sebi… ljubi me, blizu mi je, a u isto vrijeme Silni, Veliki, Stvoritelj, Beskraj…
Može se pojaviti osjećaj ODSUTNOSTI Boga…
3. Razgovor s Bogom
Što reći Bogu? SVE, sve što živim, radim, mislim, o ljudima, o sebi… o nadi, o strahovima… o ljutnji i na samoga Boga, o nerazumijevanju…
Drugi naÄin… sjesti i šutjeti, rijeÄi će doći same od sebe…
Bogu smijem pokazati svoje osjećaje, svoju tamu, svoje ljutnje, sve što sam potisnuo, sva svoja raspoloženja, sve, sve… SAMO AKO STAVIM SVE TO PRED BOGA, MOLITVA ĆE ME OSLOBODITI! Molitva mora biti ISKRENA, a ne pobožna. Važno je osluhnuti i svoje tijelo i snove… napetosti govore da negdje Boga ne puštam…
Prošnja… Govorim Bogu svoje želje i molbe, smijem i to..
Mjesto intimnosti… Bogu smijem reći sve svoje najunutarnije želje, osjećaje, potrebe, Äežnje, ljubav…
4. Šutnja pred Bogom
Ako je molitva susret JA i TI, onda i onaj drugi sugovornik ima pravo nešto reći… Monasi razlikuju tri vrste misli: od Boga, od demona i od mene. Prepoznat ću ih po djelovanju!
Od Boga: uvijek MIR I OPUŠTENOST
Od demona: NEMIR, TJESKOBA, GRČ
Od mene: RASTRESENOST, POVRŠNOST, UDALJAVANJE OD MENE SAMOGA.
MATERIJAL ZA OSOBNU MOLITVU (prema: Leo Tanner, ZapoÄeti iznova)
Jahve, proniÄeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. RijeÄ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leÄ‘a i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je Äudesno, previsoko da bih ga dokuÄio. (Ps 139,1-6)
Mi smo skriveni u Božjoj ljubavi kao dijete u utrobi majke. Bog se za nas brine. On je uvijek s nama. On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Zna što se u nama zbiva. Svakom su od nas upućene rijeÄi: »S leÄ‘a i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio«. Bog nam je blizak. Stavlja svoju ruku na naše rame.
Tako se Bog objavio Mojsiju. I svakome od nas objavljuje svoje ime: »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14). Tim rijeÄima Bog izražava svoju bezuvjetnu ljubav prema Äovjeku. Objavljuje se kao netko tko je uvijek tu za nas; za tebe i za mene. Bog je uvijek tu za nas, za tebe i za mene. On TEBI kaže:
Ja sam tu za tebe, u svim situacijama.
Ja sam tu, kad se bojiš. Ja sam tu, kad si sam.
Ja sam tu, kad misliš »Više ne mogu«. Ja sam tu, kad ne vidiš izlaz.
Ja sam tu, kad više sebe ne možeš podnijeti.
Ja sam tu, kad Äezneš za nježnošÄ‡u. Ja sam tu, kad se trudiš donijeti odluke.
Ja sam tu, kad bi trebao biti jak, a osjećaš se slabim.
Ja sam tu, kad ti se Äini da od tebe previše traže i od briga ne možeš spavati.
Ja sam tu kao prijatelj koji te nikad ne napušta.
Ja sam tu kao majka koja suosjeća s tobom i potpuno te razumije.
Ja sam tu kao otac koji ti nudi pomoć i vodstvo.
Ja sam uvijek tu za tebe.
ZAVRŠNA MOLITVA
Ti si, moj Bože, tu prisutan, iako ne znamo kako. Ipak, u svom srcu nosim jednu sliku Tebe. Ne znam je li dovoljno velika i široka da Te obuhvati. Pomozi mi shvatiti Tebe i tvoju ljepotu. Uzmi me na svoja ramena i nosi me. Daj da u Tebi naÄ‘em svoj zaklon. Amen.
»Sveto pismo, govoreći o Bogu kojeg nikada nitko nije vidio, ne kazuje ništa o tome je li Bog lijep. Ta, ljepota nam se Äini vidljivim svojstvom. To pak svojstvo, dakle, ne može imati nevidljivo Biće. Ipak, Biblija Äesto za Boga upotrebljava antropomorfni govor, pa tako govori i o njegovoj ljepoti.
Psalmi govore o Mesiji kao kralju, istiÄu da je on lijep, dapaÄe najljepši od ljudskih sinova... Ipak, o Isusovoj fiziÄkoj ljepoti ne možemo gotovo ništa reći, nešto nam je evanÄ‘elist Luka ipak zabilježio. Na jednom jestu Luka izvješÄ‡uje kako su Isusu svi povlaÄ‘ivali i divili se milini rijeÄi koje su tekle iz njegovih usta (Lk 4,22).
Zanimljivo je da ovaj izvještaj o Isusu nosi upravo iste elemente koje ima i prije spomenuti redak psalma: 'Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula...' (Ps 45,3). Ovaj psalam spominje i povezuje troje: ljepotu, usta i milinu...
Mistici su to znali. Prema K. Rahneru kršÄ‡anin budućnosti ili će biti mistik ili ga neće biti. Mistik sv. Ivan od Križa doživljavao je Boga upravo kroz ljepotu. On moli: 'Preobrazi me u tvoju ljepotu. Tako ćemo se ja i ti pojaviti u tvojoj ljepoti. Moja će ljepota biti tvoja i tvoja će ljepota biti moja. Tako ću ja biti ti i ti ćeš biti ja, jer tvoja će ljepota biti moja ljepota.' (...)
U paraboli pak o dobrom pastiru - dobro je primjetio Martini - Krist kaže da je on pastir koji je 'lijep'. Tako naime svjedoÄi izvornik: 'ego eimi ho poimen ho kalos' (Iv 10,11). Svi jezici prevode taj izraz u 'dobri'. Dobrota je sinonim za ljepotu, jer samo je nutarnja ljepota prava ljepota, a to je - dobrota. MeÄ‘utim, Krist je upotrijebio baš rijeÄ 'lijepi pastir'. (...)
Sv. Katarina Sijenska trojedinog Boga zove: 'Ljepota nad svakom ljepotom...'«
(V. Košić, Novo staro lice Boga, KršÄ‡anska sadašnjost, Zagreb, 2005.)
Na Genezaretskom jezeru neki Äovjek nešto viÄe s obale. Ivan, Äija je ljubav istanÄala njegov duh vjere, odmah ga prepoznaje: »Dominus est!« – »Gospodin je!« Petar se tada baca u vodu. Ivan i Petar. Prepoznavanje Isusa i istodobno skok u djelovanje: to je parabola našega života.
To je naša kontemplacija: vidjeti Gospodina u svemu iz ljubavi; gledati ga dugo, a taj 'dugo' je izvan vremena i može potrajati tek jedan Äasak, u šutnji ili uz zaljubljeniÄke rijeÄi, i suobliÄiti nas njemu velikim zanosom.
SaÄuvati živim taj osjećaj Božje prisutnosti u našem životu znaÄi živjeti od duha vjere. Redovno vježbanje duha vjere dovodi nas do neposrednog prepoznavanja Gospodina u svim okolnostima našeg dana. Pogled ljubavi koji mu šaljemo jest naša kontemplacija. Ubirati plodove te intuicije i tog smisla za Boga na korist bližnjih bit će naše djelovanje, naš apostolat.
Naša je Majka AnÄ‘ela utjelovila u svojem biću, poput svih svetaca koji se nisu posvetili Äisto kontemplativnom životu, skladan spoj kontemplacije i akcije. Dala je u tome primjer svojim prvim kćerima i ostavila ga Družbi kao baštinu koju imamo ostvarivati. Analiza njezinih Spisa i onog što znademo o dogaÄ‘ajima iz njezina života, daju nam naslutiti cilj toga spoja koji je izražen u duhovnosti koja ima vrlo osobni peÄat. Tu je duhovnost Majka namrla svojim kćerima kao naÄin tumaÄenja tog spoja promatranja i djelovanja.
ÄŒini mi se da za zakljuÄak možemo reći da je svoj odnos s Kristom živjela kao zaruÄnica, a njezina je kontemplacija bila dubinski odnos prisnosti s Bogom. Plod tog zaruÄniÄkog odnosa bila je njezina plodnost u djelovanju. Plodnost ostvarena na smislen naÄin, kao duhovno majÄinstvo.
ZaruÄništvo i majÄinstvo nisu nikada prebivali u njoj kao dvojnost, već kao disanje njezina posvećenog života. Bili su doista kao disanje, a ne tek Äasoviti ili razliÄiti i susljedni vidovi, kako to nažalost biva u našem životu. Njezina joj je kontemplacija pokazivala Krista kao uzor života. Koliko li nas je puta podsjetila na primjer Isusa Krista, a njezino djelovanje, koje je izlazilo iz kontemplacije, izražavalo je upravo ono što joj je bila ta kontemplacija.
Utemeljenje Družbe svete Uršule plod je zaruÄniÄkog susreta AnÄ‘ele Merici s Kristom. Krist je za nju »Amatore« – »Ljubitelj« i »Ljubljeni«. Ona je intuicijom shvatila da je u njemu potencijal ljubavi drugaÄiji od stvoriteljske OÄeve ljubavi, ali i od posvetiteljske ljubavi Duha Svetoga. Da bi izrazila taj tip ljubavi, ona je u proroÄkim tekstovima neprestano nalazila analogiju i simbol: analogiju, sliÄnost ljubavi muškarca prema ženi, i simbol, znak saveza.
AnÄ‘elino majÄinstvo u odnosu na Družbu sv. Uršule takoÄ‘er je jedan izraz njezine brige za ženu, ali za ženu ukoliko je predmet zaruÄniÄke Kristove ljubavi. To je majÄinstvo proširenje njezine kontemplativne ljubavi prema zaruÄniku. Ne možemo podcijeniti sljedeću Äinjenicu: Äitavo »apostolsko« djelovanje AnÄ‘ele Merici ne smještava se u društveni djelokrug, već je ono prvenstveno i duboko duhovno. Recimo da je to djelovanje u stvari mistiÄki-duhovno. Pokušajmo, koliko je moguće, skinuti veo s otajstva AnÄ‘elina odnosa ljubavi.
AnÄ‘ela Merici nije ostavila autobiografiju, niti duhovni dnevnik, niti je duhovni otac pravio bilješke. Nemamo Äak ni sheme meriÄijanske duhovnosti u koju bismo mogli unijeti dogaÄ‘aje koje nam je ostavila povijest, niti je sama sveta AnÄ‘ela ostavila svoju izdiktiranu nauku.
Stoga je vrlo teško promatrati AnÄ‘elu u egzistencijalnoj stvarnosti njezina mistiÄnog iskustva, Äak iako na prvi pogled upada u oÄi oÄiglednost njezina zaruÄniÄkog odnosa, jer je on toliko karakteristiÄna crta njezine duhovnosti. Stoga, unatoÄ poštovanja i štovanja koje gajimo prema sv. AnÄ‘eli, i unatoÄ naše želje da prodremo u otajstvo njezine nutrine, moramo ostati vani. Zbog pomanjkanja elemenata koji bi je iznutra pojašnjavali, moramo se ograniÄiti na dedukciju tj. na zakljuÄivanje, gledajući izvana i dozivajući u svijest naznake što nam ih nude biografske datosti u našem posjedu. Ali se možemo koristiti nadasve analizom njezinih Spisa.
ÄŒitava parabola te ljubavi sadržana je u Pravilu koje je AnÄ‘ela diktirala, pod velom parabole ljubavi djevica sv. Uršule. Parabola se otvara najavom njihova programa života: živjeti kao prave i netaknute zaruÄnice Sina Božjega, a zatvara se susretom bez kraja izmeÄ‘u djevice Družbe i njezina blagog i dobrostivog ZaruÄnika Isusa Krista. Kao da još jednom Duh i ZaruÄnica govore: »DoÄ‘i!« (Otk 22,17). Taj je susret AnÄ‘ela doživjela. »DoÄ‘i!« Taj su poziv i odgovor izmijenili AnÄ‘ela i Krist, a i mi ćemo ga izmijeniti kada doÄ‘e Äas našeg zaruÄniÄkog sjedinjenja s njim.
Majka nam je zacrtala put za taj susret prema svojem osobnom iskustvu, jer je oÄito da je parabola ljubavi, skrivena u Pravilu, projekcija njezine osobne nutarnje avanture. Ali AnÄ‘elino zaruÄništvo ide iznad nje same i završava se u duhovnom majÄinstvu i u brojnom i mnogovrsnom potomstvu koje je rodila. Svaka njezina kći bit će njezin odjek u posebnim sredinama, skromnim ili znaÄajnim, svojeg svakodnevnog postojanja, prema mjeri koju je za nju odredio Bog.