Hajdete za mnom!

Treća je nedjelja kroz godinu. Već se svijet odmaknuo od slavlja Božića i nove građanske godine. Vratili su se svi u svoju svakodnevnicu, hrleći kroz život, ispunjavajući svoje svakodnevne dužnosti. Ima još onih koji su donijeli novogodišnje odluke.. studenti da bolje uče, slobodni da pronađu djevojke, muž da bude bolji prema supruzi, djeca da bolje slušaju kako bi idući Božić primili više i veće darove…žene da bolje kuhaju i da manje gunđaju na muža… ali da li su uvijek odluke ostvarive?

Isus je rekao: “Hajdete za mnom!“ Nije rekao niti u jednom kontekstu, idi ispred mene idi ovako idi onako… rekao je idi za mnom!

Pa jesu SAMO AKO ih ostvarujemo s Isusom. Mladi i stari ..svi se nadaju boljemu sutra. I može biti bolje sutra. Može svaki dan biti bolji… iako bi rekli neki pesimisti, kako je to samo ambiciozna ideja neke mlade osobe, koja je još zelena i „nije osjetila što je život“, ili nije svjesna stvari koje se događaju oko nje. No, postoje iskustva koja su daleko od zelenog shvaćanja stvari u životu. Kaže sveto Pismo kako je Isus prolazeći uz Galilejsko more, ugledao dva brata i rekao im „Hajdete za mnom, učiniti ću vas ribarima ljudi!“ Kad bi mi to primijenili na današnji suvremeni život, bilo bi možda ovako: “radili neki dečki u skladištu neke trgovine, sasvim mirno kao i svaki dan, i ugleda ih Isus i kaže im: „Hajdete učiniti ću vas potpuno novim osobama, dat´ću vam novi posao koji dosad niste radili..“, i pitanje je da li bi se odvažili. Ili bi doveli u pitanje da li je to Isus, ili bi ispitali što misli pod svakom riječju koju je izrekao. No, onaj tužni dio je to, što se češće ne zapitaju ljudi oko značenja pojedinih stvari, sve dok im se ne dogodi nešto teško, izvanredno i nerazumljivo da budu prisiljeni da stanu i razmisle. Isus je rekao: “Hajdete za mnom!“ Nije rekao niti u jednom kontekstu, idi ispred mene idi ovako idi onako… rekao je idi za mnom! Zašto? Mogao je reći idi ispred mene, pa ću blagosloviti šta god ti odlučiš! Ili je mogao reći, ajde za jedno pet dana, dok se spremiš dođi sa koferima pa ću te poslati tu i tu… ne. Jedna tako jednostavna rečenica. I Šimun Petar i Andrija su bili ljudi... mogli su postaviti pitanja.. ali postoji nešto što je stvaralo osjećaj sigurnosti.
A to je vjera. Vjera koja se danas poljuljala u ljudima, jer se odjednom SVE počelo dovoditi u pitanje. Svijet odnosno kršćani konkretnije, katolici sve manje vjeruju Isusu. To je jedna bolna istina koja je tako silno očita. Baka koja je čuvala unuka,  učila je dijete da moli, da kad je netko bolestan da se dovede „pratar da dâ bolesničko“, a kad bi koje dijete i zalutalo u svojim tinejdžerskim iskušenjima ili nakon krizme, te ne posjetilo nedjeljom crkve, ona bi ga ukorila i poslala ga na ispovijed. Nije se samo tako sve „podrazumijevalo“. No danas, više nego ikad se sve stavilo pod tu frazu „podrazumijeva se “ i automatski se stvara psihološki stav, da ja to mogu i ne moram. I obzirom da se većini ne dâ, zbog onog ili ovog razloga, odabire se linija manjeg otpora. Problem je u tome što se izgubio pogled sa Isusa, koji je ispred mene i JA trebam ići za njim. Ne okolo, ne ispod, ne preko, nego za Njim. Zato za svaku odluku treba staviti Njega ispred sebe, za svaku želju staviti Njegovu volju ispred, da svaki moj korak ide iza Njega, tako da me On usmjerava. I JEDINO TAKO JE MOGUĆE biti sretan, ostvariti svaku novogodišnju odluku i uspjeti u životu. Nema nikakvog pravog uspjeha bez Krista, jer jedino s Njim sve to ima smisla, jer dobije svoju puninu, u onoj vjeri koja raste u svakom čovjeku kad krene koračati za Njim, i u svom životu „kušati i gledati kako je dobar Gospodin.“ Nije jednostavno slušati Božju volju, niti pustiti Boga da dođe u moju svakodnevnicu i usmjeri je nekada, možda i onako kako ja nisam zamislio/la. Potreban je „duhovni trening“ odricanja sebe i odricanja od gledanja u sebe i izbacivanja onog „ja.. ja.. ja… ja…i opet ja“. I to se ne odnosi samo na odluke, nego na sve. Kad bi se odlučili gledati u onog do sebe u svim situacijama u životu, a ne u sebe bili bi puno radosniji, otvoreniji Bogu i više bismo uočavali Božju prisutnost oko nas. I bilo bi nam lakše živjeti. Onda bi prepoznali Krista i u skladištu, i na moru, i u životu svaki dan, jer bi Isus bio ispred mene.
Ta i sveta Anđela je naglašavala da se njezine kćeri trebaju uvijek prisjećati toga da je Bog tu da je prisutan i da želi sudjelovati u mome životu. Isusu je stalo do svakog trenutka života svakog čovjeka. Jer to je Njegova svemoć koja ne poznaje granice. Vjerujem li ja u tog Isusa? I mogu li ga od ovog trena pustiti malo ispred sebe… da me vodi? I predati mu sve?

(Marija Jurić)