Intervju sa s. Stellom Bubanj
Za Godišnjak župe Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu, s. Stella Bubanj je vrlo rado podijelila svoja iskustva i sjećanja na svoj rad na toj župi. Tko je s. Stella i kako je sve to bilo, proÄitajte...
Možete li nam reći nešto o vašoj obitelji, djetinjstvu i prvim godinama života.
RoÄ‘ena sam u katoliÄkoj obitelji u Banja Luci, gdje je tata bio na službi, kao najmlaÄ‘a od petero djece. Vrlo živo i brbljavo dijete. Moji su roditelji bili Primorci, dakle Äakavci, pa se tako i govorilo kod kuće. Prvo djetinjstvo je bilo najljepša priÄa toplog obiteljskog doma. Najtoplija su bila tatina koljena gdje sam, sjećam se, Äesto sjedila i slušala priÄe kojih nikada nije nedostajalo. Biti najmlaÄ‘i u obitelji ima svojih prednosti. Ja sam ih iskoristila kad god sam mogla, osobito kod tate...
Tako sam, primjerice, znala sama otići k njemu u ured, gdje sam uvijek s poštovanjem promatrala telefon s ruÄkom kojom se navijao kao što se recimo navija mašina za orahe. Da mi je tata barem jedanput dao da telefoniram!!
Pamtim zime kao nešto izvanredno. Snijega uvijek jako puno. Jurili smo na sanjkama niz brijeg, prava idila. A tek veliki blagdani! Oni su bili doživljaj koji sam danima išÄekivala. Posebno je Božić bio za mene veliko veselje.
U svojoj maloj djeÄjoj glavi sam imala i problema koje nisam znala sama riješiti, a nije mi padalo na pamet da nekoga pitam da mi pomogne u tome: Primjerice, mislila sam si kako je to Isus od Božića tako brzo narastao i u korizmi već trpio i umro.
I izjava da se 'duhovne vježbe drže u crkvi' me zbunjivala. "Sram ih bilo", mislila sam, "kako mogu vježbati u crkvi, zar nemaju dvorište da tamo vježbaju a ne u crkvi kod Isusa"!!! Lijepo je biti malen, zar ne?! U listopadu smo redovito zajedniÄki molili krunicu, ali se ne mogu pohvaliti da sam bila oduševljena time. Koji je to za mene bio napor sjediti na miru dvadesetak minuta!!
Vrlo rano sam uz braću i sestru nauÄila Äitati i pisati tako da mi je u školi kasnije bilo jako dosadno. Posebno sam se dobro slagala s bratom Dinkom, koji je bio sedam godina stariji od mene. Volio me toliko da mi nije bio problem nagovoriti ga da mi lutki šije haljinu. (Možete si misliti kako je izgledala, ali za mene je bila dragocjenija nego sve barbike u ne znam kakvim haljinama, koje djeca danas imaju!) Za uzvrat sam mu stajala na golu kad je on udarao loptu. (Loptu? Ne, nije iza rata bilo lopti, to je bila samo krpenjaÄa, ali je posve dobro služila svrsi.)
Jako sam volila pjevati. Znala sam sjesti na verandu ispred kuće i pjevati iz svega glasa. Za dio pjesama koje sam imala na svom repertoaru tata je morao u zatvoru iza rata, 1945. godine, odgovarati!! Ubrzo je iza toga obolio i prebaÄen je bio u Zagreb kamo smo se i mi svi preselili 1948 godine. Tata je umro već slijedeće godine.
Kad ste se odluÄili stupiti u samostan? Kako bi opisali povijest svoga poziva?
Već kao dijete, u osnovnoj školi, sam govorila da ću biti Äasna sestra. Nitko se nije obazirao na to jer je moja narav bila nešto suprotno pojmu o osobi koja bi to mogla biti. U teškim vremenima komunizma i sama sam zaboravila na odluku iz djetinjstva, ali Gospodin kao da nije zaboravio to što sam mu kao mala djevojÄica obećala.
Kad sam poÄela studirati medicinu upoznala sam se sa studenticom Brankom koja je pjevala u zboru u Palmi kao i ja i ona mi je priÄala o uršulinkama. U to sam vrijeme već svaki dan išla tamo na misu i Gospodin me sve više privlaÄio. Raditi za širenje Božjeg kraljevstva - ništa ljepše ni uzvišenije od toga. To je ono što hoću. Oduševila sam se za uršulinke kad sam Äula da rade i u misijama, a to je meni bio ideal. Odluka da stupim k njima je u meni sazrjela i rekla sam je mami, ali je ona bila jako protiv toga. Odgovarala me od tog koraka, ali bez uspjeha. Ostala sam kod svoje odluke i otišla u Varaždin.
Tamo sam stupila u postulat a zatim i u novicijat. Nakon završenog novicijata, odmah, drugog dana, došla sam u Zagreb u tadašnju kuću studija u Vlaškoj ulici. Sljedeće jeseni sam upisala engleski i latinski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirala 1966, godine.
Vaša sjećanja na rad u župi na Jordanovcu. Kada je to bilo? Što ste sve radili?
Oh, o Jordanovcu bih mogla dugo, dugo priÄati. Rad na župi je bio za mene velika radost. S velikim oduševljenjem sam zapoÄela svoj apostolski rad na toj njivi Gospodnjoj 1975. godine, kad sam se vratila iz Rima, a prekinula ga 1984. god. kad smo otišle s Jordanovca. U apostolatu smo uvijek bile angažirane dvije. Na poÄetku je bila s.Mirjam, pa s.Teodozija i na kraju s.Ancilla i ja, kroz sve vrijeme do kraja.
Na vjeronauku smo imale djecu od predškolske dobi do osmog razreda. Bože moj, koje li radosti! Nije postojala nijedna teškoća koja ne bi bila zaboravljena onoga trenutka kad sam stala pred taj mali Božji svijet. S kolikim sam samo elanom prenosila djeci RijeÄ Božju! Rad s najmanjima je bio posebna ljubav. Malu Maju J. je mama još u krilu držala kad je poÄela ići na predškolski vjeronauk. I drugi roditelji bi sjedili iza djece u vjeronauÄnoj dvorani i uživali ili se smijali našim 'mudrim' razgovorima na vjeronauku. Oh, nezaboravni dani!.
Na poÄetku svake školske i vjeronauÄne godine posjećivale smo obitelji svih vjerouÄenika a i onih, koji su prema Matici krštenih to trebali postati.
Osim katehizacije pomagale smo u župi kad god je bila kakva potreba. Suradnja sa župnikom i kapelanom je bila besprijekorna pa nikada nije bilo nikakvih problema. Svi smo bili kao jedno kad je trebalo. Bili su revni pastiri duša a to je bilo prvo i najvažnije.
Imali smo i mali zbor koji je pjevao na djeÄjoj misi, a za veće blagdane su sudjelovali i mali sviraÄi. Kako bi mogla s njima kvalitetno raditi upisala sam subotnji teÄaj na Glazbenom institutu. Nisu svi odobravali taj moj korak. Bilo je i šaljivih primjedbi na moj raÄun, ali se nisam dala smesti jer sam imala jasan cilj pred sobom. Završila sam teÄaj i uz rad s djecom sam kasnije, u Varaždinu, svirala na puÄkim misama jer sam puÄke popijevke i jednostavne mise znala i mogla svirati.
Uz apostolat sam na Jordanovcu završila i teološki studij na "Odjelu za kršÄ‡anski nazor" pri Filozofsko - teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Kako je izgledala župa u to vrijeme? Život vjernika? Okolnosti rada na župi.
Ne sjećam se više koliko je stanovnika imala župa u to vrijeme. Sjećam se, meÄ‘utim, da je to bilo ogromno polje rada i živa jezgra u bezbožnom sistemu i društvu. Mala crkva u suterenu je bila mjesto nedjeljnog okupljanja na misama i u drugim prigodama, a sve u posebnoj i dragoj, obiteljskoj atmosferi. Bilo je neÄeg prisnog u saobraćaju. Iskreno smo se, mislim, voljeli i suraÄ‘ivali. Djeca su subotom dolazila na pjevanje i pripravu za nedjeljnu liturgiju. Lijepo mi je bilo to što smo imali podršku roditelja i mogli smo na njih uvijek raÄunati. Bili smo hrabri. Oni koji su dolazili u crkvu i na vjeronauk uistinu su bili vjernici, jer su bili spremni da svjedoÄeći svoju vjeru nešto i pretrpe. Bilo je to teško vrijeme komunizma i okolnosti su bile takve da se nije moglo uÄiniti sve što se htjelo. Ipak smo nesmetano održavali vjeronauk.
Neko sam vrijeme radila i latinski sa srednjoškolkama na župi jer ga tada nije bilo u školi.
Posebni događaji kojih se sjećate iz toga vremena
Od puno događaja koji bi se mogli nazvati posebni navest ću samo neke:
Možda najprije da spomenem svoj susret s profesoricom iz povijesti iz susjedne škole. Djeca su se Äesto tužila na vjeronauku na postupke nekih nastavnika u školi. Jedna od tih bila je i profesorica iz povijesti. OdluÄila sam s njom porazgovarati. Djeca su mi je pokazala i jednom, u autobusu, sam sjela do nje i zamolila je za razgovor na neutralnom terenu. Na moje iznenaÄ‘enje pristala je. Puno sam molila prije tog susreta, posebno da ne uÄinim ništa što bi djeci naškodilo umjesto da im pomogne. Sastale smo se ubrzo nakon toga kao što smo se i dogovorile. Sa mnom je bio Gospodin koji je sve vodio tako da sam uspjela sve reći što sam mislila da moram. Rastale smo se puno ljepše nego sam to oÄekivala. Znam da su djeca poslije toga priÄala da se prof. K. popravila jer da, izmeÄ‘u ostalog, smiju nositi križiće što im prije nije bilo dozvoljeno. Dakako da im nisam otkrila ništa o našem razgovoru.
Sjećam se jednog malenog djeÄaÄića koji je sa svojim bratom došao na vjeronauk. DeÄki su mi rekli neka ga pitam da mi nešto proÄita. I proÄitao je, i to bolje od mnogih petoškolaca. U slijedeću nedjelju je Äitao kod sv. mise. Nije mogao biti za ambonom jer mu glavica nije do njega ni dosegla. Stajao je ispred njega. Poslije ga je p.Mišić, koji je jako lijepo služio misu s djecom, pitao u koji razred ide, a on je zvonkim glasićem pred mikrofonom, što mu ga je pater stavio pred usta, viknuo: "Nikoji!" Ipak, najljepše od svega je bilo to da mi je iza nekog vremena baka došla i skoro kroz suze rekla: "Ne znate što ste uÄinili našoj obitelji. Od one nedjelje roditelji redovito idu na misu." Zar nije Gospodin Äudesan u svojim putevima?!
Sjećam se kako su mi za jedno Nikolinje djevojÄice iz drugog razreda trebale glumiti s lutkama na priredbi pred roditeljima i predškolcima, a baš su imale školu poslijepodne. Rekla sam im da zamole uÄiteljicu da ih pusti i neka joj kažu istinu. Pitale su i rekla im je: "Ja vas ne bih smjela pustiti, ali idite i šutite o tome".
Sjećam se naših priprava i sveÄanosti za Prvu svetu priÄest i Potvrdu. Sve uvijek vani jer je crkvica bila puno premalena za takve sveÄanosti.
Sjećam se naših lijepih djeÄjih Polnoćki za Božić. Kao uvod u slavlje uvijek je bio poseban božićni program. Tako su, pamtim dobro, za jedan Božić dvije djevojÄice
(obje uÄenice Glazbene škole), obuÄene kao anÄ‘eli, savršeno toÄno otpjevale „Pastoralu“ Ivana pl. Zajca .
Sjećam se posebno i naših nedjeljnih sv misâ na kojima je pjevao naš djeÄji zbor. Na samom smo poÄetku pjevali šansone a kad su se djeca upjevala, na repertoaru su bile i teže pjesme. Imali smo male orguljice, ali veliko srce koje je pjevalo Gospodinu istim žarom kao da imamo velike, npr. onakve kakve su danas postavljene u crkvi.
Sjećam se i jednog tate koji je u dobrom raspoloženju došao i strogo me pozvao na red da uÄim djecu da anÄ‘eli nemaju krila a oni ih doma uÄe da imaju!! I što sad?
Još i ovo: Jedanput sam došla u jednu kuću na Srebrnjaku. Kod kuće je bila samo baka koja je govorila dijalektom od kojega nisam ni jedne jedincate rijeÄi razumjela. Molila sam je da mi ponovi reÄenicu, ali opet ništa. Kad mi je i po treći puta ponovila razumjela sam rijeÄ "snoćka" i drugu za koju sam zakljuÄila da bi mogla biti "temperatura". ProtumaÄila sam si sama da je dijete sinoć imalo temperaturu pa su ga roditelji odveli doktoru.
Sjećam se kako su me jednom zgodom mali prvašići pitali na vjeronauku:." Što patri rade"? "Otkuda da ja to znam, djeco moja", rekla sam "idemo pozvati jednoga pa nek vam on kaže iz prve ruke". Došao je p. Strilić i pitanjima nije bilo kraja. Pater je strpljivo odgovarao a onda im priÄao i o svojoj maloj nećakinji s kojom se znao poigrati pa su ga pitali da li presvuÄe hlaÄe kad se s njom igra. Drugih se pitanja ne sjećam.
Popodnevna grupa mi nije postavila to pitanje, ali sam zato ja pitala njih: "Što mislite djeco, što patri rade?" Mala Ivana B. (sada je lijeÄnica) spremno je digla prstić i rekla: "Ja znam. Ujutro imaju misu, onda se lijepo obuku pa idu u grad!". Dabome da sam prenijela patrima ovaj djeÄji biser. Mislim da se patri isusovci i danas sjećaju toga. . Jednom je pok. p.BrajÄić išao ujutro van, pokraj djece s kojom sam bila na dvorištu. Prolazeći pokraj nas rekao je: "Patri se lijepo obuku pa idu u grad."
Kad ste otišli s Jordanovca što ste sve radili?
Poslije Jordanovca sam u Varaždinu u našem samostanu katehizirala. S istim žarom kao i prije obilazila sam obitelji i skupljala djecu na vjeronauk. Ovoga ljeta, kad sam bila na duh. vježbama u Varaždinu, prepoznala me jedna gospoÄ‘a iz onog doba i mog posjeta njihovoj kući i rekla da su taj dolazak doživjeli kao dolazak anÄ‘ela s neba.
Nakon Varaždina sam kratko vrijeme bila u Novom Zagrebu, a onda sam prešla na potpuno novo podruÄje apostolata, na rad u gimnaziji.
Bilo je to ovako: Na trgu pred katedralom susrela sam p. Galaunera D.I. koji me pozvao da doÄ‘em raditi kao profesor na Nadbiskupskoj klasiÄnoj gimnaziji na Šalati i predavati engleski. Ideja mi se odmah svidjela jer volim engleski.
I još jednom u životu sam zapoÄela, ali sada na potpuno novom terenu apostolata. Ovaj puta je to bila škola. Na njoj sam radila punih sedamnaest godina, sve do mirovine, 2005. godine. I taj sam novi apostolat prihvatila sa žarom. Nastojala sam što savjesnije obavljati tu dužnost. Trebalo je za to puno energije i ja sam je maksimalno u tu dužnost uložila Kad sam otišla u mirovinu, još sam do ove godine gore odlazila u poslijepodnevnim satima na dopunsku nastavu za sjemeništarce kojima je engleski bio veći problem.
Što danas radite?
Danas? Više molim. Sada je moj glavni apostolat molitva. Gospodin mi je na prvom mjestu i s Njim završavam svaki svoj dan. Molim za sve bivše uÄenike. Iz zadnje generacije onih kojima sam bila razrednica deset je svećenika! Moram za njih mnogo moliti. Molim još na puno, puno drugih nakana. Polje molitvenog apostolata je beskrajno veliko, ali ja još štošta drugo radim i sada. Ujutro, primjerice, na našoj porti, koja je i vrtićka, s radošÄ‡u doÄekujem male vrtiÄance: Tu su princeze i prinÄevi, pa zmajevi i dinosauri, ali najprivlaÄnije im je biti policajac a curicama vile. SrdaÄan doÄek i lijepa rijeÄ puno znaÄi roditeljima koji imaju toliko briga. Sretna sam i u ovoj najnovijoj dužnosti. Jednako je važna kao i sve prethodne. Važno je da sve Äinim u duhu vjere i s Gospodinom. On mi je svjetlo koje sam u životu koji puta i previdjela, ali sada zato sja punim sjajem. Svjesna sam da se Gospodin samo služi sa mnom da pokaže roditeljima koliko ljubi i njih i djecu.
Uz ovo što radim, kad zatreba, prevodim s engleskog na hrvatski ili obrnuto. Pomažem i mlaÄ‘im sestrama u uÄenju jezika. Kad zatreba i prevoditelj sam. Znanje nekog jezika uvijek dobro doÄ‘e u zajednici.
Vaša poruka danas jordanovaÄkim župljanima
Što reći iza toliko godina? Danas su druga vremena. I crkva je sada nova. I novi duh treba oživjeti u župi. Posebno sada u godini vjere. Obiteljska molitva na prvom mjestu. Nedjeljna sveta misa isto tako!! Nikada je ne propustiti. Ona je blagoslov za cijeli slijedeći tjedan i sve naše djelovanje.
Kako sam bila sretna jedne nedjelje kad me zaustavila gospoÄ‘a koja mi se predstavila kao bivša vjerouÄenica s Jordanovca, a koja se s djecom vraćala kući poslije mise. Rekla je da si je zapamtila s vjeronauka kako sam ih uÄila da roditelji trebaju svojim osobnim primjerom prednjaÄiti djeci i svjedoÄiti svoju vjeru. Ona zato svake nedjelje ide s djecom na misu da to potvrdi. Evo, danas bi to isto roditeljima poruÄila. Nije dosta poslati samo djecu na misu ili na vjeronauk, vrlo je važan osobni primjer Ävrste vjere roditelja. Exempla trahunt! Samo duboka vjera će nas ponijeti u ovim vremenima. Molitva, molitva i molitva, zatim meÄ‘usobna ljubav i razumijevanje vrlo su važni za suživot i u obitelji i na župi. Opraštanje i pomirenje je još jedan važan uvjet za to. Onda će nad cijelom župom, nad svima nama poÄivati Božji blagoslov i sreća koju nam nitko ne može oduzeti.
s. Stella Bubanj, OSU