VRIJEDNOST OPROSTA U KATOLIÄŒKOJ CRKVI
UVOD
Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
U posljednjih 17 godina imali smo u Crkvi nekoliko znaÄajnih Jubileja, odnosno Jubilejskih godina ili Svetih godina. Jubileji ili Svete godine uvijek su bili izvanredna prilika da se više govori o oprostima kao blagu Crkve. U bulama najave Jubilejskih godina pape su pozivali vjernike da hodoÄaste na sveta mjesta oprosta, da izmole odreÄ‘ene molitve i uÄine propisana djela ne bi li tako dali zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe svojih pokojnika.
No, ne trebamo Äekati Jubilejske godine da bi zadobili oprost. Zato si sada postavljamo pitanje:
Jesmo li svjesni preobilnog blaga oprosta, što nam ga nudi KatoliÄka Crkva za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u Äistilištu?
Znamo li da svakog dana možemo zadobiti potpuni oprost, uz obiÄne, rekli bismo jednostavne i velikoj većini vjernika, dostupne uvjete?
Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
I. RAZLOZI ZANEMARIVANJA OPROSTA
Pitanje oprosta u katoliÄkoj Crkvi dugo se vremena zanemarivalo, o njima se skoro nije govorilo ili se govorilo vrlo malo. Danas se pitamo zašto je to tako; i dok o tome razmišljamo možemo uoÄiti tri razloga:
1. Razlog može biti općenito nepoznavanje izvanrednog dara Božje ljubavi koja je u temelju svakog oprosta. U svakom oprostu krije se neizmjerno Božje milosrÄ‘e Äiji je konaÄni plod oproštenje grijeha i oÄišÄ‡enje od posljedica grijeha. Ako je Äovjek slika i prilika Božja, tada su oprosti sredstva kojima se proÄišÄ‡ava narušena Božja slika u Äovjeku i obnavlja njegovo dostojanstvo na sliku i priliku Kristovu. Kao što vidimo u prispodobi o milosrdnom Ocu: Otac se ne ograniÄava samo na to da oprosti sinu povratniku, nego ga prima u kuću, oblaÄi u dragocjenu haljinu, resi ga prstenom i sandalama i prireÄ‘uje mu slavlje. Vraća mu njegovo sinovsko dostojanstvo.
Razmatranje o oprostima trebalo bi nam još više otvoriti srce Božjoj milosrdnoj ljubavi, tom izvanrednom daru koji naslućujemo u oprostima.
2. Razlog što se o oprostima vrlo malo govorilo može biti i neko nesvjesno nepovjerenje prema oprostima jer u sebi imaju povijesnu pozadinu opterećenu Reformacijom Martina Luthera i djelima pojedinaca iz KatoliÄke Crkve koji su s tim blagom nedostojno postupali.
U svojim tezama koje je 31. listopada 1517. g. pribio na vrata katedrale u Witenbergu Luther izražava mišljenje da oprosti nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom, tvrdeći Äak da je bolje svojevoljno trpjeti kaznu za grijehe nego im se izmaknuti pomoću oprosta. Tvrdio je takoÄ‘er da Crkva nema vlast zahvaćati u blago Kristovih zasluga i zasluga svetaca, tj. u tzv. ''riznicu Crkve'' iz kojih se crpi snaga oprosta.
Odgovor Crkve na Reformaciju Martina Luthera bio je Tridentinski sabor koji se odžavao od 1545. do 1563. g. u gradu Tridentu u Italiji. Tridentinski sabor jasno potvrÄ‘uje neprekinuti nauk Crkve o oprostima i odbacuje Lutherovu zabludu. Sabor takoÄ‘er osuÄ‘uje i odbacuje svaku zloupotrebu ili prodaju oprosta od strane pripadnika KatoliÄke Crkve.
3. Razlog da su se oprosti zanemarili u Crkvi može biti i stanoviti nemar u pastoralnom djelovanju i manjak volje da se osobno informira o toj istini. Na taj naÄin ni Božje stado nije s tim dovoljno upoznato.
Ipak, od 2. Vatikanskog Sabora procvala je nauka o oprostima, iako još ne dovoljno. Na zahtjev sudionika II. vatikanskog Sabora papa Pavao VI. pripremio je 1967. g. apostolsku konstituciju pod nazivom ''Nauk o oprostima'' u kojoj donosi siguran crkveni nauk o toj temi na naÄin koji zadovoljava modernu ljudsku misao. Ova konstitucija je temelj svim dokumentima i knjigama koje raspravljaju o ovoj problematici.
Godinu dana nakon konstitucije, toÄnije u lipnju 1968. izlazi i prvo izdanje PriruÄnika o oprostima. Taj PriruÄnik je do danas doživio Äetiri izdanja, a u posljednje vrijeme možemo ga naći i na hrvatskom jeziku u izdanju nakladne kuće Verbum. Svoje prvo izdanje na hrvatskom jeziku doživio je 2015. uz Svetu Godinu MilosrÄ‘a.
Ovdje treba spomenuti i Novi Kodeks kanonskog prava koji oprostima posvećuje Äak šest kanona (od br. 992 do 997) u kojima donosi bitne stvari o nauku i neke važne odredbe.
I konaÄno, KKC pozivajući se na Kodeks kanonskog prava i raspravlja o oprostima u svoja Äetiri djela: od paragrafa 1471 – 1479. Na neke od njih ćemo se pozvati u našem daljnjem razmišljanju.
PJESMA: Gospode, ja tako trebam Te
II. ŠTO SU OPROSTI?
Oprosti se u katoliÄkoj Crkvi promatraju u svjetlu sakramenata, zato se za njih kaže da su predmet katoliÄke sakaramentologije. U KKC govor o njima možemo naći u Odsjeku o sedam sakramenata Crkve i to u poglavlju o sakramentu ispovijedi, koji se još naziva i sakrament pomirenja ili pokore.
Nakon govora o sakramentu pokore KKC zapoÄinje govor o oprostima slijedećim rijeÄima: ''Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s uÄincima sakramenta pokore.''
''Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba uÄiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izlijeÄiti rane). To je zahtjev obiÄne pravednosti. Grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjima. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon sto je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, uÄiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan naÄin treba "zadovoljiti" ili "okajati" svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se takoÄ‘er i "pokora'' (KKC 1459)
U prvim stoljećima obiÄavali su kršÄ‡ani Äiniti javne i dugotrajne pokore za svoje grijehe. Crkva je neke od njih i nalagala, ako se radilo o javnim i teškim prijestupima. Tijekom povijesti je taj naÄin zadovoljštine za grijehe bivao sve više ublaživan zbog ljudske slaboće i novih okolnosti života. Pogledajmo samo naše današnje molitve i djela koje dobivamo kao pokoru za grijehe nakon što smo ih ispovjedili u ispovijedi. Koliko se razlikuju od javnih i dugotrajnih pokora kršÄ‡ana prvih stoljeća …
Treba znati da oprosti nisu sakramenti. Zato oprost i njegove uÄinke ne smijemo miješati sa sakramentom ispovjedi i uÄincima tog sakramenta. U oprostima se ne brišu grijesi, već se, nakon sakramentalne ispovijedi, uklanjaju odreÄ‘eni uÄinci koje grijeh ili sklonost prema grijehu stvaraju u duši Äovjeka i cijeloj ljudskoj zajednici.
Grijeh je najveće zlo u našem životu i ima dvostruku posljedicu za Äovjeka. Ako se radi o teškom ili smrtnom grijehu lišeni smo zajedništva s Bogom i ne možemo postići vjeÄni život. To se lišavanje zove ''vjeÄna kazna'' za grijeh i ima uÄinke u vjeÄnosti. Zatvara nam vrata u život vjeÄni. Grijeh nije samo prijestup Božjeg zakona nego je i neizmjerna uvreda Boga i njegove ljubavi prema nama. U valjanoj, iskrenoj ispovijedi oprašta nam se ''vjeÄna kazna'' jer u ispovijedi Bog oprašta svaki, pa i najveći grijeh.
Nadalje, KKC govori o drugoj posljedici grijeha, a to je ''vremenita kazna'' za grijeh. Svaki grijeh prouzrokuje, osim uvrede nanesene Bogu, još i ''vremenitu kaznu'' koju Bog u svetoj ispovijedi ne otpušta uvijek ili je otpušta samo djelomiÄno (osim ako u pokornika nije bila potpuna skrušenost). Koliko nam Gospodin u sv. ispovijedi oprašta tih vremenitih kazni, ostaje tajna. Da se udovolji tom zahtjevu Božje pravde, potrebno je za poÄinjene grijehe Äiniti pokoru na ovom svijetu ili u Äistilištu.
Ovo razmišljanje možemo proširiti na slijedeći naÄin: Svaki grijeh bilo teški ili laki povlaÄi za sobom neuredne sklonosti i nezdravu privrženost uz stvorenja te unosi pomutnju i nered u pojedince i cjelokupnu ljudsku zajednicu. Ima uÄinke u vremenu i zato iza njega slijedi ''vremenita kazna'' ili tzv. zadovoljština za uÄinjene grijehe. Neuredne sklonosti i privrženosti zagaÄ‘uju duhovni svijet u kojem živimo. To je posljedica slabe ljudske naravi koja je, ranjena istoÄnim grijehom, sklona griješiti. Od tih nezdravih sklonosti i privrženosti Äovjek se Äisti već ovdje na zemlji, ako svjesno i strpljivo podnosi patnje i svakovrsna iskušenja, ako moli, Äini djela milosrÄ‘a i pokore. Ako tijekom zemaljskog života nije stigao dati zadovoljštinu za svoje grijehe, a umro je pomiren s Bogom, uÄinit će to poslije smrti u stanju kojeg nazivamo Äistilište.
Vremenite kazne su posljedica naše ranjene naravi. Nisu izraz Božje srdžbe ili strogosti već naprotiv; one su izraz Božje pravednosti i neizmjernog milosrÄ‘a iz kojeg proizlazi stalna Božja brižnost za spasenjem ljudi. Bog koristi sva sredstva da bi došao do duša i privukao ih k sebi.
Jednostavnim rjeÄnikom reÄeno: u valjanoj sv. ispovijedi Bog nas oproštenjem teških grijeha spašava od krivnje i vjeÄne propasti, ali ne i od ''vremenite kazne'' i od Äistilišta. To je izraz Božje Ljubavi, a udovoljava zahtjevu Božje Pravednosti.
Kako za grijehe ipak treba dati Bogu dužnu zadovoljštinu, Crkva je sve više poÄela posezati za preobilnim blagom zasluga koje su nam svojim svetim životom zaslužili Isus Krist, Blažena Djevica Marija i sveci. To preobilno blago Crkve nazivamo ''oprosti''. Definiciju oprosta nalazimo u KKC u paragrafu 1471:
"Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz odreÄ‘ene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašÄ‡u dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca’’.
"Oprost je djelomiÄan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobaÄ‘a djelomiÄno ili potpuno". Oprosti se mogu primijeniti za sebe osobno ili za pokojne.
To neiscrpno blago Crkve jesu zasluge Gospodina Isusa Krista, našega Božanskog Otkupitelja, zatim zasluge Blažene Djevice Marije i Svih Svetih koje su izobilno proistekle iz zasluga Isusovih. Sve je to povjereno Crkvi da to blago primjenjuje za oproštenje grijeha svojih Älanova i brisanje posljedica grijeha. Crkva to može Äiniti vlašÄ‡u koju je Gospodin Isus dao Petru i drugim apostolima, a preko njih njihovim nasljednicima, papama i biskupima.
ÄŒitajući životopise mnogih svetaca, u izobilju nalazimo primjere koji potvrÄ‘uju sve ovdje navedeno. Navest ćemo primjer nama uglavnom nepoznate svetice, svete Marije Ane Paredes. Živjela je u 17. st. u Quitu, u glavnom gradu Ekvadora. Bila je franjevaÄka trećoredica i živjela je svetim životom u svijetu. Žrtvovala se za ljude za Äije je spasenje prikazivala svoja trpljenja. Umrla je u 31. godini života. A Gospodin joj je dao da već ovdje na zemlji okusi nešto od vjeÄnog blaženstva.
Jednog je dana u nadnaravnoj viziji vidjela golem stol u nekom ogromnom prostoru. Stol je bio pun srebra, zlata, rubina, biserja, dijamanata i drugog dragocjenog kamenja. U isto vrijeme Äula je glas koji je zvao: ''To bogatstvo koje vidiš svojina je Äitavog svijeta. Svatko se može približiti i uzeti koliko god hoće.'' Pitala se što bi to trebalo znaÄiti i ubrzo nakon toga Bog joj je oÄitavao da je to simbolika oprosta kojima Crkva raspolaže.
Oprosti su zapravo veliko duhovno blago koje nam Crkva daje na raspolaganje i koji nam uvelike pomažu na putu kršÄ‡anskog posvećenja. ''Svatko se može približiti i uzeti koliko god hoće.'' – rekao je Glas svetici. Oprosti su u Crkvi dostupni svim vjernicima. To duhovno blago nazivamo ''riznica Crkve''. Svi vjernici pozvani su crpiti to blago i s tim blagom platiti za svoje dugove i dugove onih koji se nalaze u Äistilištu.
PJESMA: Prema nebu (Željka Marinović)
III. RIZNICA CRKVE
Doktrinu o ''Riznici Crkve'' po prvi put je službeno izrazio Papa Klement VI. godine 1343. On je rekao kako ova riznica ne sadrži samo zasluge Kristova pomirenja, nego i zasluge Marije, Majke Božje, i svih izabranih, od najvećega do najmanjeg među pravednicima, te doprinose povećanju riznice iz koje Crkva crpi kako bi osigurala oprost vremenite kazne
Prisjetimo se sada molitve ''Vjerovanja'', u onom djelu gdje potvrÄ‘ujemo svoju vjeru u općinstvo svetih. Taj dio glasi: ''Vjerujem u Duha Svetoga, svetu crkvu katoliÄku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vjeÄni''.
Što je ''općinstvo svetih''? To je duhovno zajedništvo ili duhovna povezanost izmeÄ‘u proslavljene Crkve tj. svetih u nebu, trpeće crkve, tj. duša u Äistilištu i putujuće Crkve, tj. nas koji još putujemo ovom zemljom. KršÄ‡anin koji se nastoji oÄistiti od svakoga grijeha te posvetiti uz pomoć Božje milosti, nije sam. Papa Pavao VI. u navedenoj apostolskoj konstituciji ''Nauk o oprostima'' govori: ''Život svakog Božjeg djeteta Äudesno je, po Kristu i u Kristu, povezan sa životom sve druge kršÄ‡anske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela. U tom duhovnom zajedništvu ili općinstvu svetih postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj Äudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzroÄiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kratkom roku i što uspješnije oÄišÄ‡en od kazna za grijeh.''
Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo ''riznicom Crkve''. "Nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja" (KKC 1476)
KKC dalje navodi: "Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost neograniÄena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela Blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svom vlastitom spasenju, suraÄ‘ivali su i na spašavanju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela".
Rekli smo da su oprosti usko vezani uz nauk o Äistilištu. Vjernik može djelomiÄne ili potpune oproste namijeniti za sebe ili za pokojne u Äistilištu. Ne može ih namijeniti za neku drugu živu osobu. Danas se malo govori o Äistilištu, kao i o oprostima. Posljedica je da mnogi katolici, osobito u zapadnim zemljama više i ne vjeruju u tu nauku. Pa se prema tome i manje moli za duše u Äistilištu i manje se prinosi oprosta za njih.
Crkva nas uÄi o tri stanja nakon smrti: raj, Äistilište i pakao. Raj i pakao su trajna stanja, tj. vjeÄna, dok je Äistilište prolazno stanje. KKC donosi crkveni nauk o Äistilištu u paragrafima 1030 – 1032. Evo što Äitamo u tim paragrafima:
''Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno Äisti, iako su sigurni za svoje vjeÄno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti ÄišÄ‡enju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.'' (KKC 1030)
''Crkva je, od prvih vremena, Äastila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, oÄišÄ‡eni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takoÄ‘er preporuÄuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika.'' (KKC 1032)
U jednoj od svojih homilija Sv. Ivan Zlatousti potiÄe vjernike: ''Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen! Ako su Jobovi sinovi bili oÄišÄ‡eni žrtvom svog oca, tako će i naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti odreÄ‘enu utjehu. Ne oklijevajmo, stoga, pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.''
PJESMA: Bože moj (Željka Marinović i Meri Cetinić)
IV. POTPUNI I DJELOMIÄŒNI OPROSTI
Već smo prije rekli da se oprosti dijele na potpune i djelomiÄne. Za potpune oproste Crkva iz svoje duhovne riznice daje toliko duhovnih zasluga i zadovoljštine koliko je potrebno da se potpuno zadovolji Božjoj pravdi za vremenite kazne koje smo grijehom zaslužili i za koje bi trebali dati zadovoljštinu bilo ovdje na zemlji bilo u Äistilištu.
Za potpuni oprost traži se sakramentalna ispovijed, sveta priÄest, izvršenje propisanog djela uz koji je vezan potpuni oprost, molitve na nakanu Svetog Oca, npr. Vjerovanje, OÄe naš, Zdravo Marijo te da nismo duhovno privezani ni uz jedan grijeh, pa ni laki. Potpuni oprost može se primiti jedanput na dan.
Za djelomiÄne oproste Crkva nam iz svoje duhovne riznice daje toliko zasluga i zadovoljštine koliko smo već samim odreÄ‘enim Äinom zaslužili. Za djelomiÄan oprost ne traži se ispovijed ni priÄest, nego samo milost posvetna, pokajanje u srcu i izvršenje odreÄ‘enog propisanog Äina.
PriruÄnik o oprostima, kojeg danas možemo naći i na hrvatskom jeziku, donosi najprije Äetiri vrlo važne dozvole ili povlastice koje potiÄu vjernike na kršÄ‡anski život i duh ljubavi. Živeći i Äineći tako kako ga povlastice pozivaju, vjernik skoro bez prekida stjeÄe djelomiÄne oproste koje može namijeniti za sebe ili za vjerne mrtve. Spomenut ćemo sve Äetiri povlastice kako ih navodi PriruÄnik. One bi trebale obuhvaćati sav naš kršÄ‡anski život pa bi tako neprestano stjecali djelomiÄne oproste.
1. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomiÄan oprost vjerniku koji u izvršavanju svojih dužnosti i u podnošenju životnih poteškoća s poniznim pouzdanjem uzdiže dušu k Bogu te, makar samo u duhu, dodaje neki pobožni zaziv.
Ovom prvom povlasticom vjernike se potiÄe da svagda mole i nikada ne posustaju, a svoje dužnosti izvršavaju tako da Äuvaju i jaÄaju svoju sjedinjenost s Kristom.
2. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomiÄan oprost vjerniku koji u duhu vjere i potaknut milosrÄ‘em, sebe i svoja dobra stavlja u službu braći u potrebi.
Ovom povlasticom vjernika se potiÄe da po Kristovu primjeru i nalogu što ÄešÄ‡e vrši djela milosrÄ‘a. Ipak, oprostom se ne nagraÄ‘uju sva djela milosrÄ‘a, nego samo ona koja su uÄinjena ''u službi braći u potrebi'', npr. kojima su za tijelo potrebna hrana i odjeća ili za dušu pouka i utjeha.
3. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomiÄan oprost vjerniku koji si u duhu pokore i uz osobnu žrtvu dragovoljno uskrati nešto dopušteno.
Tako se vjernika potiÄe na zauzdavanje strasti te da svoje tijelo podvrgne služenju i suobliÄavanju siromašnom i strpljivom Kristu.
4. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomiÄan oprost vjerniku koji u posebnim prilikama svakodnevnog života pred drugima dragovoljno pruža otvoreno svjedoÄanstvo vjere.
Ova povlastica potiÄe vjernika da otvoreno oÄituje svoju vjeru pred drugima, na slavu Božju i na izgradnju Crkve.
Primjenom ovih Äetiriju dopuštenja ili povlastica kršÄ‡aninov je život ispunjen milostima, Äisti se srce od grijeha, grješnih navika i prilijepljenosti uz stvari ovoga svijeta te je tako sve više spreman primiti i dar potpunog oprosta.
Vjernik koji prikazuje Bogu svoje molitve i patnje u ovom životu stjeÄe dvostruki dobitak: umanjuje vlastiti dug za grijehe, ali istodobno napreduje u svetosti, raste u ljubavi i jaÄa u sjedinjenju s Bogom. Na taj naÄin povećava mu se stupanj slave u nebesima kroz svu vjeÄnost.
PriruÄnik o oprostima nadalje donosi i Ostale povlastice po kojima vjernik može zadobiti potpuni ili djelomiÄan oprost. Ne možemo ih sve ovdje nabrojiti. Nabrojit ćemo samo neke. Nemojte se žalostiti ako nemate PriruÄnik o oprostima. Možda imate Molitvenik ''Srce Isusovo, uzdanje naše''. Na poÄetku molitvenika naći ćete kratko tumaÄenje o oprostima i posebne molitve po kojima možemo zadobiti oproste.
Dobro je znati da svaki dan možemo primiti potpuni oprost. Već smo prije rekli što je potpuni oprost i koji su uvjeti primanja. Možemo ga svakodnevno primiti ako izvršimo navedene uvjete i uÄinimo jedno od Äetiriju slijedećih djela ili molitava:
1. Ako se barem pola sata klanjamo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
2. Ako barem pola sata pobožno Äitamo Sveto pismo s dužnim poštovanjem prema Božjoj rijeÄi.
3. Ako izmolimo u crkvi ili u obitelji ili u redovniÄkoj zajednici ili u pobožnoj udruzi Gospinu krunicu (važno ju je moliti u zajedništvu s drugima).
4. Ako obavimo pobožnost Križnog puta ispred 14 zakonito podignutih postaja. Samo su dvije stvari obvezatne: da se ide od postaje do postaje i da se razmatra Kristova muka.
Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
U nastavku ćemo nabrojiti još nekoliko djela i molitava po kojima možemo zadobiti potpuni oprost u odreÄ‘ene dane:
1. Ako pobožno primimo papinski blagoslov koji Sveti Otac podjeljuje Urbi et Orbi
2. Ako pobožno sudjelujemo u euharistijskoj procesiji, posebno na blagdan Tijelova
3. Na dan Prve priÄesti mogu ga primiti prvopriÄesnici i svi prisutni
4. Na dan sveÄane mlade mise može ga primiti mladomisnik i svi prisutni
5. Ako smo tri cijela dana obavljali duhovne vježbe
6. Ako pohodimo župnu crkvu na dan glavnog proštenja; i ako pohodimo župnu crkvu na dan 2. kolovoza
7. Ako na Veliki Petak pobožno sudjelujemo u klanjanju križu
8. Ako od 1. do 8. studenog pobožno pohodimo groblje i makar samo u duhu molimo za pokojne. Ovaj potpuni oprost namjenjuje se samo za duše u Äistilištu.
9. Ako na dan kad se slavi Spomen svih vjernih mrtvih pobožno pohodimo crkvu ili kapelu. I ovaj potpuni oprost namjenjuje se samo za duše u Äistilištu.
10. Ako za vrijeme biskupijske sinode pobožno pohodimo crkvu odreÄ‘enu za sjednice. U našoj zagrebaÄkoj nadbiskupiji u tijeku je 2. Sinoda zagrebaÄke nadbiskupije. Dok ona traje možemo primiti potpuni oprost u katedrali.
11. Na blagdane utemeljitelja redova (sv. Ignacija, sv. Dominika, sv. Franje i drugih), ako pohodimo njihove crkve.
Naravno da to nisu svi potpuni oprosti. Neizmjerna je riznica Crkve i ikada je nećemo do kraja iscrpiti.
Dok tražimo potpuni oprost od Gospodina Äineći odreÄ‘ena djela ili moleći navedene molitve, ne smijemo zaboraviti ono što smo već rekli: Za potpuni oprost traži se sakramentalna ispovijed, sveta priÄest, izvršenje propisanog djela uz koji je vezan potpuni oprost, molitve na nakanu Svetog Oca, npr. Vjerovanje, OÄe naš, Zdravo Marijo te da nismo duhovno privezani ni uz jedan grijeh, pa ni laki.
Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
V. ZAKLJUÄŒAK
Naše razmišljanje o oprostima završit ćemo jednim primjerom iz života svete Terezije Avilske te kratkim, poticajnim tekstom iz molitvenika ''Srce Isusovo, uzdanje naše''.
U djelima sv. Terezije Avilske Äitamo o jednoj vjernoj duši koja je posvetila veliku pažnju najmanjim oprostima odobrenim od Crkve. Nastojala je da ih dobije koliko je više mogla. InaÄe je živjela veoma redovitim životom, njezine su vrline bile kao u neke obiÄne osobe, niÄim se posebnim nije isticala. Kad je ta osoba preminula, sveta Terezija je vidjela na veliko svoje ÄuÄ‘enje kako njezina duša ravno ulazi u nebo, gotovo neposredno poslije svoje smrti, a da uopće nije bila u Äistilištu. Kad se sv. Terezija tome Äudila, naš joj je Gospodin objavio da se sve to tako zbilo zbog velike brižljivosti koju je ta osoba pokazala da postigne sve moguće oproste za vrijeme svog ovozemnog boravka. ''Na taj naÄin je – dodao je naš Gospodin – potpuno zadovoljila za sav svoj dug koji i nije bio tako malen prije njene smrti i pristupila je pred Božji sud s velikom Äistoćom svoje duše.''
A u navedenom molitveniku Äitamo: ''Nastojmo se Äesto i rado služiti ovim preobilnim duhovnim blagom koje nam nudi sveta Crkva za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u Äistilištu. Stoga svaki dan, već ujutro, pobudimo želju da dobijemo sve oproste koje nam je taj dan moguće dobiti. A to neka nas potiÄe da stalno živimo u milosti Božjoj, da izbjegavamo svaki grijeh i bližu grešnu prigodu te sve više napredujemo u kreposti i kršÄ‡anskoj savršenosti. ''
KRAJ: Ne boj se jer ja sam te otkupio