33. NKG - Gospodine, Bože naš, daj da naša vjernost tebi bude i naša radost, jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra. Po Gospodinu.

Ova nas molitva  vodi na razine koje u stvarnosti obično nisu bliske današnjem mentalitetu - ni vjerskom ni svjetovnom.
Kao vjernici ovdje zanimljivo molimo; da ono što jesmo bude i izvor naše radosti. Čudna molitva reći ćemo - dok se ne ogledamo oko sebe, pa (ili pogotovo) i u našim crkvama.
Prevladavaju namrgođena, smrknuta i sumorna lica.
U našoj liturgiji malo je radosti, čak se i na pljeskanje najčešće gleda                  sumnjičavo i s podozrenjem.
Puno je razloga za to...
No, radost u vjernosti i vjernost u radosti ne smijemo brkati s površnim senzacijama koji draškaju naše emocionalne antene.
Riječ je o radosti, sreći, koja  bi trebala biti duboka i postojana.
Dvije kvalitete rijetke u našem kršćanskom životu i neprepoznate u većini naših vjernika.
Dubina kao oprečnost plićini osjećaja i razmišljanja koje nam se često žele podvaliti pod istinski doživljaj Boga, te trajnost i njoj bliska postojanost, tako suprotne nestabilnostima koje vladaju nama, kao protuteža religioznom zanosu koji traje kraće od mlijeka u tetrapaku i nema čvršćeg temelja u svakodnevici.
Molimo Gospodina za ove velike darove - vjernost, radost, sreću, dubinu, trajnost, postojanost, jer bez njih ne možemo izdržati u služenju Bogu u svakodnevici koja nas želi istrgati iz našeg središta koje je On sam.