U nedjelju 31. kolovoza 2014. na misnom slavlju u župnoj crkvi Gospe Brze Pomoći u Slav. Brodu naša je s. Monika proslavila 25 godina zavjeta.

„Hoćeš li biti moja?“
U samostanu sam 28 godina. No, svaki je dan tako nov – u hodu s Gospodinom, koji „vjeran ostaje!“ /2 Tim 2,13/
Obistinjuje se i ona Njegova: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas!“ /Iv 15,16/ Taknuo je pogledom svojim dubine moga bića i, obdarujući me slobodom, pitao: „Hoćeš li biti moja?“ Neodoljiv je taj Božji zov! Priznajem ipak da sam na mnogo načina pokušavala ja Njemu pokazati kako ću to biti Njegova: studirala sam, bila zaljubljena, razmišljala o braku i brojnoj obitelji, uvelike bila angažirana u svojoj rodnoj župi sv. Jakoba apostola, u Prelogu. Kao da sam željela reći: „Zar nisam tvoja?!“ No, to nije bilo ono što je On htio. Trebalo je SVE ostaviti!

Odgajana u vjerničkoj obitelji, navikla  sam tražiti svjetlo za nove korake u molitvi. A On, neizmjerno strpljiv, nije se umarao pitati, s ljubavlju koja oslobađa: „Hoćeš li biti moja?“ I dariva mi vrijeme, da bi mi se približio, da bi mene približio sebi.
Njegova žeđ za mnom dozvala me u postojanje, a moja za Njime probudila se negdje u srednjoj školi. Što znači 'biti Njegova' nisam znala – osim u kršćanskoj obitelji – jer nisam poznavala časne sestre sve dok nisam došla u samostan.
Moji roditelji koji su, osim mene, rodili još dva brata i sestru, zbunjeno su gledali i slušali kako donosim odluku za veliki korak ulaska u samostan sestara uršulinki, u Varaždinu.
Korak po korak, kroz oduševljenja i suze, željela sam i želim Gospodinu ići u susret, tako duboko svjesna da snaga mojih koraka u hodu k Njemu dolazi od Njega! Doživljavam da živim od milosti. Ali milost dolazi u liku mojih vlastitih slobodnih čina, u običnosti svagdašnjeg života. I tako – kroz tako jednostavni 'mali' život – rastem u vlastitom očovječenju, pomažući drugima da rastu! Da, nevjerojatno je kako su nam životi isprepleteni… Bog daje ljude ljudima, Bog nas dariva jedne drugima! I sebi samoj sam dar, ali i zadatak koji me zahvaća u cjelini postojanja!
Tri su temeljna oslonca mojeg življenja: zajednica sestara u kojoj živim, poslanje koje mi je povjereno i molitva.
Zajednica – moje sestre koje žive Bogu posvećenim životom – ambijent je moga posvećenog življenja kroz 24 sata svakog dana! Podrška smo i pomoć jedna drugoj, u vjeri, nadi i ljubavi koju smo pozvane živjeti! Kao što je to obitelj za većinu ljudi, tako je redovnička zajednica prvo 'vježbalište' i 'teren' na kojem pokazujemo tko smo i gdje smo kao osobe, u svome očovječenju, koliko dopuštam Bogu da živi u meni.
Iz zajednice, u ime zajednice, poslane smo drugima donositi Boga u jednostavnosti susreta, u navještaju Isusa Krista Spasitelja – svojim življenjem, a gdje-kad i riječima.
A sve to biva nemoguće bez trenutaka molitve. Jednostavan boravak pod pogledom Gospodina koji svojom vjernom ljubavlju, zauzetošću i brigom obuhvaća sve moje postojanje. U molitvi obnavljam vjeru, dopuštam nadi da me svu prožme sigurnošću da će Bog koji je ljubav, nastaviti svoje djelo u meni i po meni, za mene i za sve koje mi daruje i kojima sam ja darovana… Naravno da mi srce i cijelo moje biće bude zahvaćeno dubokom zahvalnošću pred dobrotom Boga, koji vjeran ostaje! A zahvalnost pak otvara nove mogućnosti  za život iz darovanosti,  za životkao dar!
Prošle nedjelje toliki su mi pomogli zahvaljivati Bogu za milosrđe, dobrotu i ljubav.
I dok moji roditelji svakodnevno zahvaljuju za 12 unučadi koje su dobili kroz bračni život moje sestre i dva brata, dijelom su upoznali moju župnu zajednicu u kojoj ja živim svoj posvećeni život. Upoznali su dobrotu i širinu srca ljudi  u Slavoniji! Kako sam kroz prošlih 25 godina moga posvećenog života živjela u svih 6 zajednica koje mi, sestre uršulinke, imamo u RH, imali su prilike upoznati brojnu 'moju' djecu, mlade i  odrasle ljude s kojima surađujem i trudim se oko dobra u svijetu – za Božje kraljevstvo. Da, kako je to čudesno kad dopustimo da Bog isprepliće naše živote…
Stavljajući sebe i sve svoje s kojima me život povezuje pod moćnu zaštitu naše Gospe brze pomoći, ohrabrena dobrotom i ljubavlju tolikih ljudi, nastavljam hod s Gospodinom prema onom konačnom Susretu, kad se budemo gledali oči u oči. Tada ću do kraja spoznati tko je Taj koji se usudio staviti svoj poziv i nadu u mene.
A pred Njega ne mogu doći sama, već preporučena svjedočanstvom onih koje dnevno susrećem, s kojima dijelim život, onih s kojima se trudim oko dobra.
Sestra Monika Cecilija Zvonarek