Prva došašća - Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Druga došašća - Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu, daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom živi.

Treća došašća - Bože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja, te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Četvrta došašća - Gospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te; ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Kristov dolazak, za nas, Njegovu braću i sestre, je «blažena nada» kako molimo u svakoj misi nakon molitve Gospodnje.
Ponovni, potpuni i slavni susret sa svojim Zaručnikom čekamo kao što se iščekuje ljubljena osoba - ustreptalo, nestrpljivo, znatiželjno, radosnog drhtaja srca.
Jesu li uistinu naša došašća takva?
Hoće li moj advent proći u takvom raspoloženju?
Što je  meni čekanje Kristova dolaska?
Raširene ruke srca ispružene prema Ljubljenome ili...nešto (sasvim) drugo?
Jesam li na aveniji kojom će On proći?
Stazi milosrđa, blagosti, nježnosti, dobrote, onoga što se jednostavno ali sveobuhvatno naziva - pravedni život.
Ići ususret Bogu koji me voli...
Mudrost došašća koju ću nastojati iznova dosegnuti.


2. došašća: Hitnja, zadihanost u žurbi, duhovno trčanje ka našem Gospodinu.
Jesu li to značajke mog ovogodišnjeg adventa?
Čemu ili kome ja hitam?
I «najsvetiji» poslovi (svi su poslovi sveti ako kroz njih širimo Božji osmijeh, i usuđujem se pomisliti - nijedan nije svet ako...) mogu nas odvući od našeg prvotnog cilja kad u našim hitnjama nema Njega, ako smo zaboravili  kome idemo ususret.
Ne dati se smesti dok nas zapljuskuju oceani ispraznosti...
«Bistra kao prozirac» Gospodnja je riječ.
Natopljena nebesima, njihovom logikom i «računicom», uvijek nas dovodi do najvažnijeg - zajedništva u sudbini Božjeg Sina.
Znajući kroz što je On prošao u napasti smo i ovo došašće svesti na nevažan kotačić trgovačke mašinerije i tako se udaljiti od bitnog na «sigurno».
To se Oče, neće dogoditi onom tko živi s Onim koji živi s Tobom.


3. došašća: Pitam (li) se moleći ovu molitvu - što ti Gospodine vidiš kad pogledaš mene?
Ti koji si El roi-svevid?
Kako prolazi moj advent?
Imam li vremena i volje ostvariti ovu molitvu?
Ima li u mom iščekivanju predstojećeg blagdana stvarne vjere?
I ako da, koliko?
Učini, molim te, da moja slabašna vjera u ovom došašću ojača.
Daj da  božićno događanje za me ne bude promašeno već da mi uistinu bude događaj spasenja, ne dozvoli da propustim ono što je najvažnije...
Daj nam svima svoje radosti u proslavi Božića, veselja koje daje samo čisto srce i oko slobodno od kriva gledanja na bližnjega...

4. došašća: Ali drugog puta nema! - odavno je uzviknuo teolog.
Možemo reći zajedno s njim da nas na jedini pravi i mogući put, vraća i ova zborna molitva.
Kroz sav nametnuti kič suvremenog društva, mimo pohlepe trgovaca,
usuprot «holivudizaciji» Božića koji ga nameće bez Krista,
Božja Istina jedna je; neumoljiva i neupitna.
Istine su neumitne, spoznajemo svakog dana u svojem životu.
(Štogod željeli sakriti – pa i od sebe samih - često u najnezgodnijem trenutku izlazi na vidjelo.)
Istine su jače od svega.
Istina je Božja stvarnost, dapače, poistovjetio se s njom.
Muka i križ - otkud oni ovdje upitat će površni promatrač.
Kolikogod blještavilo neona htjelo uništiti duh došašća a Božić svesti na razlog mahnite kupoprodaje, liturgija svraća u pravo korito izlivenu rijeku naše pažnje. Siromaštvo štalice, oštrina slamice, oskudica oko Porođaja (slušajmo naše božićne pjesme!), nisu ništa drugo nego jasna i očita najava muke i križa, dapače njihov početak!
Još jasnije, Crkva nam želi otvoriti oči, smještanjem blagdana prvog mučenika Stjepana, dan nakon Božića. To maleno djetešce izaziva krvnike blagošću i nježnošću.
Svo bjesnilo kako reče Duh preko Izaije usmjereno na Boga, ostvaruje se u bijesnoj mržnji prema onima koji slijede Dijete.
Pozvani smo na (is)to.
Nasljedovati dobrotu i blagost Betlehemskog Pridošlice, nasuprot Herodima ovog svijeta koji uvijek iznova nasrću na one koji su Kristovi.
Ova nas Zborna molitva želi otrijezniti i privesti našem istinskom pozivu. Kršćani žive u svijetu ali ga preobražavaju logikom koja je njemu suprotna, logikom Boga koji je postao malena, draga, nezaštićena beba kojoj svatko može prići bez straha i oklijevanja. 
Naš  je poziv ići Njegovim putem.
Imam(o) li hrabrosti za to?