VRIJEDNOST OPROSTA U KATOLIČKOJ CRKVI

Radio Marija, "DUHOVNI OBZORI"
31. listopada 2017. u 17.00 sati
             Pripremila: s. Jasminka Pomper, OSU

UVOD
Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
U posljednjih 17 godina imali smo u Crkvi nekoliko značajnih Jubileja, odnosno Jubilejskih godina ili Svetih godina. Jubileji ili Svete godine uvijek su bili izvanredna prilika da se više govori o oprostima kao blagu Crkve. U bulama najave Jubilejskih godina pape su pozivali vjernike da hodočaste na sveta mjesta oprosta, da izmole određene molitve i učine propisana djela ne bi li tako dali zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe svojih pokojnika.
No, ne trebamo čekati Jubilejske godine da bi zadobili oprost. Zato si sada postavljamo pitanje:
Jesmo li svjesni preobilnog blaga oprosta, što nam ga nudi Katolička Crkva za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u čistilištu?
Znamo li da  svakog dana možemo zadobiti potpuni oprost, uz obične, rekli bismo jednostavne i velikoj većini vjernika, dostupne uvjete?

Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''

I.    RAZLOZI ZANEMARIVANJA OPROSTA

Pitanje oprosta u katoličkoj Crkvi dugo se vremena zanemarivalo, o njima se skoro nije govorilo ili se govorilo vrlo malo. Danas se pitamo zašto je to tako; i dok o tome razmišljamo možemo uočiti tri razloga:

1. Razlog može biti općenito nepoznavanje izvanrednog dara Božje ljubavi koja je u temelju svakog oprosta. U svakom oprostu krije se neizmjerno Božje milosrđe čiji je konačni plod oproštenje grijeha i očišćenje od posljedica grijeha. Ako je čovjek slika i prilika Božja, tada su oprosti sredstva kojima se pročišćava narušena Božja slika u čovjeku i obnavlja njegovo dostojanstvo na sliku i priliku  Kristovu. Kao što vidimo u prispodobi o milosrdnom Ocu: Otac se ne ograničava samo na to da oprosti sinu povratniku, nego ga prima u kuću, oblači u dragocjenu haljinu, resi ga prstenom i sandalama i priređuje mu slavlje. Vraća mu njegovo sinovsko dostojanstvo.
Razmatranje o oprostima trebalo bi nam još više otvoriti srce Božjoj milosrdnoj ljubavi, tom izvanrednom daru koji naslućujemo u oprostima.

2. Razlog što se o oprostima vrlo malo govorilo može biti i neko nesvjesno nepovjerenje prema oprostima jer u sebi imaju povijesnu pozadinu opterećenu Reformacijom Martina Luthera i djelima pojedinaca iz Katoličke Crkve koji su s tim blagom  nedostojno postupali.
U svojim tezama koje je 31. listopada 1517. g. pribio na vrata katedrale u Witenbergu Luther izražava mišljenje da oprosti nemaju nikakve vrijednosti pred  Bogom, tvrdeći čak da je bolje svojevoljno trpjeti kaznu  za grijehe nego im se izmaknuti pomoću oprosta. Tvrdio je također da Crkva nema vlast zahvaćati u blago Kristovih zasluga i zasluga svetaca, tj. u tzv. ''riznicu Crkve'' iz kojih se crpi snaga oprosta.
Odgovor Crkve na Reformaciju Martina Luthera bio je Tridentinski sabor koji se odžavao od 1545. do 1563. g. u gradu Tridentu u Italiji. Tridentinski sabor jasno potvrđuje neprekinuti nauk Crkve o oprostima i odbacuje Lutherovu zabludu. Sabor također osuđuje i odbacuje svaku zloupotrebu ili prodaju oprosta od strane pripadnika Katoličke Crkve.

3. Razlog da su se oprosti zanemarili u Crkvi može biti i stanoviti  nemar u pastoralnom djelovanju i manjak volje da se osobno informira o toj istini.  Na taj način ni Božje stado nije s tim dovoljno upoznato.
Ipak, od 2. Vatikanskog Sabora procvala je nauka o oprostima, iako još ne dovoljno. Na zahtjev sudionika II. vatikanskog Sabora papa Pavao VI. pripremio je 1967. g. apostolsku konstituciju pod nazivom ''Nauk o oprostima'' u kojoj donosi siguran crkveni nauk o toj temi na način koji zadovoljava modernu ljudsku misao. Ova konstitucija je temelj svim dokumentima i knjigama koje raspravljaju o ovoj problematici.
Godinu dana nakon konstitucije, točnije u  lipnju 1968. izlazi i prvo izdanje Priručnika o oprostima. Taj Priručnik je do danas doživio četiri izdanja, a u posljednje vrijeme možemo ga naći i na hrvatskom jeziku u izdanju nakladne kuće Verbum. Svoje prvo izdanje na hrvatskom jeziku doživio je 2015. uz Svetu Godinu Milosrđa.
Ovdje treba spomenuti i Novi Kodeks kanonskog prava koji oprostima posvećuje čak šest kanona  (od br. 992 do 997) u kojima donosi bitne stvari o nauku i neke važne odredbe.
I konačno, KKC pozivajući se na Kodeks kanonskog prava i raspravlja o oprostima u svoja četiri djela: od paragrafa 1471 – 1479. Na neke od njih ćemo se pozvati u našem daljnjem razmišljanju.

PJESMA: Gospode, ja tako trebam Te

II.    ŠTO SU OPROSTI?
Oprosti se u katoličkoj Crkvi promatraju u svjetlu sakramenata, zato se za njih kaže da su predmet katoličke sakaramentologije. U KKC govor o njima možemo naći u Odsjeku o sedam sakramenata Crkve i to u poglavlju o sakramentu ispovijedi, koji se još naziva i sakrament pomirenja ili pokore. 
Nakon govora o sakramentu pokore KKC započinje govor o oprostima slijedećim riječima: ''Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta pokore.''
 ''Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjima. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon sto je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba "zadovoljiti" ili "okajati" svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također i "pokora'' (KKC 1459)
U prvim stoljećima običavali su kršćani činiti javne i dugotrajne pokore za svoje grijehe. Crkva je neke od njih i nalagala, ako se radilo o javnim i teškim prijestupima. Tijekom povijesti je taj način zadovoljštine za grijehe bivao sve više ublaživan zbog ljudske slaboće i novih okolnosti života. Pogledajmo samo naše današnje molitve i djela koje dobivamo kao pokoru za grijehe nakon što smo ih ispovjedili u ispovijedi. Koliko se razlikuju od javnih i dugotrajnih pokora kršćana prvih stoljeća …
Treba znati da oprosti nisu sakramenti. Zato oprost i njegove učinke ne smijemo miješati sa sakramentom ispovjedi i učincima tog sakramenta. U oprostima se ne brišu grijesi, već se, nakon sakramentalne ispovijedi, uklanjaju određeni učinci koje grijeh ili sklonost prema grijehu stvaraju u duši čovjeka i cijeloj ljudskoj zajednici.
Grijeh je najveće zlo u našem životu i ima dvostruku posljedicu za čovjeka. Ako se radi o teškom ili smrtnom grijehu lišeni smo zajedništva s Bogom i ne možemo postići vječni život. To se lišavanje zove ''vječna kazna'' za grijeh i ima učinke u vječnosti. Zatvara nam vrata u život vječni. Grijeh nije samo prijestup Božjeg zakona nego je i neizmjerna uvreda Boga i njegove ljubavi prema nama. U valjanoj, iskrenoj ispovijedi oprašta nam se ''vječna kazna'' jer u ispovijedi Bog oprašta svaki, pa i najveći grijeh.
Nadalje, KKC govori o drugoj posljedici grijeha, a to je ''vremenita kazna'' za grijeh. Svaki grijeh prouzrokuje, osim uvrede nanesene Bogu, još i ''vremenitu kaznu'' koju Bog u svetoj ispovijedi ne otpušta uvijek ili je otpušta samo djelomično (osim ako u pokornika nije bila potpuna skrušenost). Koliko nam Gospodin u sv. ispovijedi oprašta tih vremenitih kazni, ostaje tajna. Da se udovolji tom zahtjevu Božje pravde, potrebno je za počinjene grijehe činiti pokoru na ovom svijetu ili u čistilištu.
Ovo razmišljanje možemo proširiti  na slijedeći način: Svaki grijeh bilo teški ili laki povlači za sobom neuredne sklonosti i nezdravu privrženost uz stvorenja te unosi pomutnju i nered u pojedince i cjelokupnu ljudsku zajednicu. Ima učinke u vremenu i zato iza njega slijedi ''vremenita kazna'' ili tzv. zadovoljština za učinjene grijehe. Neuredne sklonosti i privrženosti zagađuju duhovni svijet u kojem živimo. To je posljedica slabe ljudske naravi koja je, ranjena istočnim grijehom, sklona griješiti. Od tih nezdravih sklonosti i privrženosti čovjek se čisti već ovdje na zemlji, ako svjesno i strpljivo podnosi patnje i svakovrsna iskušenja, ako moli, čini djela milosrđa i pokore. Ako tijekom zemaljskog života nije stigao dati zadovoljštinu za svoje grijehe, a umro je pomiren s Bogom, učinit će to poslije smrti u stanju kojeg nazivamo čistilište.
Vremenite kazne su posljedica naše ranjene naravi. Nisu izraz Božje srdžbe ili strogosti već naprotiv; one su izraz  Božje pravednosti i neizmjernog milosrđa iz kojeg proizlazi stalna Božja brižnost za spasenjem ljudi. Bog koristi sva sredstva da bi došao do duša i privukao ih k sebi.
Jednostavnim rječnikom rečeno: u valjanoj sv. ispovijedi Bog nas oproštenjem teških grijeha spašava od krivnje i vječne propasti, ali ne i od ''vremenite kazne'' i od čistilišta. To je izraz Božje Ljubavi, a udovoljava zahtjevu Božje Pravednosti.
Kako za grijehe ipak treba dati Bogu dužnu zadovoljštinu, Crkva je sve više počela posezati za preobilnim blagom zasluga koje su nam svojim svetim životom zaslužili Isus Krist, Blažena Djevica Marija i sveci. To preobilno blago Crkve nazivamo ''oprosti''. Definiciju oprosta nalazimo u KKC u paragrafu 1471:
"Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca’’.
 "Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno". Oprosti se mogu primijeniti za sebe osobno ili za pokojne.

To neiscrpno blago Crkve jesu zasluge Gospodina Isusa Krista, našega Božanskog Otkupitelja, zatim zasluge Blažene Djevice Marije i Svih Svetih koje su izobilno proistekle iz zasluga Isusovih. Sve je to povjereno Crkvi da to blago primjenjuje za oproštenje grijeha svojih članova i brisanje posljedica grijeha. Crkva to može činiti vlašću koju je Gospodin Isus dao Petru i drugim apostolima, a preko njih njihovim nasljednicima, papama i biskupima.
Čitajući životopise mnogih svetaca, u izobilju nalazimo primjere koji potvrđuju sve ovdje navedeno. Navest ćemo primjer nama uglavnom nepoznate svetice, svete Marije Ane Paredes. Živjela je u 17. st. u Quitu, u glavnom gradu Ekvadora. Bila je franjevačka trećoredica i živjela je svetim životom u svijetu. Žrtvovala se za ljude za čije je spasenje prikazivala svoja trpljenja. Umrla je u 31. godini života. A Gospodin joj je dao da već ovdje na zemlji okusi nešto od vječnog blaženstva.
Jednog je dana u nadnaravnoj viziji vidjela golem stol u nekom ogromnom prostoru. Stol je bio pun srebra, zlata, rubina, biserja, dijamanata i drugog dragocjenog kamenja. U isto vrijeme čula je glas koji je zvao: ''To bogatstvo koje vidiš svojina je čitavog svijeta. Svatko se može približiti i uzeti koliko god hoće.'' Pitala se što bi to trebalo značiti i ubrzo nakon toga Bog joj je očitavao da je to simbolika oprosta kojima Crkva raspolaže.
Oprosti su zapravo veliko duhovno blago koje nam Crkva daje na raspolaganje i koji nam uvelike pomažu na putu kršćanskog posvećenja. ''Svatko se može približiti i uzeti koliko god hoće.'' – rekao je Glas svetici. Oprosti su u Crkvi dostupni svim vjernicima. To duhovno blago nazivamo ''riznica Crkve''. Svi vjernici pozvani su crpiti to blago i s tim blagom platiti za svoje dugove i dugove onih koji se nalaze u čistilištu.

PJESMA: Prema nebu (Željka Marinović)


III.    RIZNICA CRKVE

Doktrinu o ''Riznici Crkve'' po prvi put je službeno izrazio Papa Klement VI. godine 1343. On je rekao kako ova riznica ne sadrži samo zasluge Kristova pomirenja, nego i zasluge Marije, Majke Božje, i svih izabranih, od najvećega do najmanjeg među pravednicima, te doprinose povećanju riznice iz koje Crkva crpi kako bi osigurala oprost vremenite kazne
Prisjetimo se sada molitve ''Vjerovanja'', u onom djelu gdje potvrđujemo svoju vjeru u općinstvo svetih. Taj dio glasi: ''Vjerujem u Duha Svetoga, svetu crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni''. 
Što je ''općinstvo svetih''? To je duhovno zajedništvo ili duhovna povezanost između proslavljene Crkve tj. svetih u nebu, trpeće crkve, tj. duša u čistilištu i putujuće Crkve, tj. nas koji još putujemo ovom zemljom.  Kršćanin koji se nastoji očistiti od svakoga grijeha te posvetiti uz pomoć Božje milosti, nije sam. Papa Pavao VI. u navedenoj apostolskoj konstituciji ''Nauk o oprostima'' govori: ''Život svakog Božjeg djeteta čudesno je, po Kristu i u Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela. U tom duhovnom zajedništvu ili općinstvu svetih postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kratkom roku i što uspješnije očišćen od kazna za grijeh.''
Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo ''riznicom Crkve''. "Nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja" (KKC 1476)
KKC dalje navodi: "Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost  neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela Blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svom vlastitom spasenju, surađivali su i na spašavanju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela".

Rekli smo da su oprosti usko vezani uz nauk o čistilištu. Vjernik može djelomične ili potpune oproste namijeniti za sebe ili za pokojne u čistilištu. Ne može ih namijeniti za neku drugu živu osobu.  Danas se malo govori o čistilištu, kao i o oprostima. Posljedica je da mnogi katolici, osobito u zapadnim zemljama više i ne vjeruju u tu nauku. Pa se prema tome i manje moli za duše u čistilištu i manje se prinosi oprosta za njih.
Crkva nas uči o tri stanja nakon smrti: raj, čistilište i pakao.  Raj i pakao su trajna stanja, tj. vječna, dok je čistilište prolazno stanje. KKC donosi crkveni nauk o čistilištu u paragrafima 1030 – 1032. Evo što čitamo u tim paragrafima:
''Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.'' (KKC 1030)
''Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika.'' (KKC 1032)
U jednoj od svojih homilija Sv. Ivan Zlatousti potiče vjernike: ''Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen! Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, tako će i naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti određenu utjehu. Ne oklijevajmo, stoga, pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.''
PJESMA: Bože moj (Željka Marinović i Meri Cetinić)


IV.    POTPUNI I DJELOMIČNI OPROSTI

Već smo prije rekli da se oprosti dijele na potpune i djelomične. Za potpune oproste Crkva iz svoje duhovne riznice daje toliko duhovnih zasluga i zadovoljštine koliko je potrebno da se potpuno zadovolji Božjoj pravdi za vremenite kazne koje smo grijehom zaslužili i za koje bi trebali dati zadovoljštinu bilo ovdje na zemlji bilo u čistilištu.
Za potpuni oprost traži se sakramentalna ispovijed, sveta pričest, izvršenje propisanog djela uz koji je vezan potpuni oprost, molitve na nakanu Svetog Oca, npr. Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo te da nismo duhovno privezani ni uz jedan grijeh, pa ni laki. Potpuni oprost može se primiti jedanput na dan.
Za djelomične oproste Crkva nam iz svoje duhovne riznice daje toliko zasluga i zadovoljštine koliko smo već samim određenim činom zaslužili. Za djelomičan oprost ne traži se ispovijed ni pričest, nego samo milost posvetna, pokajanje u srcu i izvršenje određenog propisanog čina.
Priručnik o oprostima, kojeg danas možemo naći i na hrvatskom jeziku, donosi najprije četiri vrlo važne dozvole ili povlastice koje potiču vjernike na kršćanski život i duh ljubavi. Živeći i čineći tako kako ga povlastice pozivaju, vjernik skoro bez prekida stječe djelomične oproste koje može namijeniti za sebe ili za vjerne mrtve. Spomenut ćemo sve četiri povlastice kako ih navodi Priručnik. One bi trebale obuhvaćati sav naš kršćanski život pa bi tako neprestano stjecali djelomične oproste.
1. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomičan oprost vjerniku koji u izvršavanju svojih dužnosti i u podnošenju životnih poteškoća s poniznim pouzdanjem uzdiže dušu k Bogu te, makar samo u duhu, dodaje neki pobožni zaziv.
Ovom prvom povlasticom vjernike se potiče da svagda mole i nikada ne posustaju, a svoje dužnosti izvršavaju tako da čuvaju i jačaju svoju sjedinjenost s Kristom.
2. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomičan oprost vjerniku koji u duhu vjere i potaknut milosrđem, sebe i svoja dobra stavlja u službu braći u potrebi.
Ovom povlasticom vjernika se potiče da po Kristovu primjeru i nalogu što češće vrši djela milosrđa. Ipak, oprostom se ne nagrađuju sva djela milosrđa, nego samo ona koja su učinjena ''u službi braći u potrebi'', npr. kojima su za tijelo potrebna hrana i odjeća  ili za dušu pouka i utjeha.
3. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomičan oprost vjerniku koji si u duhu pokore i uz osobnu žrtvu dragovoljno uskrati nešto dopušteno.
Tako se vjernika potiče na zauzdavanje strasti te da svoje tijelo podvrgne služenju i suobličavanju siromašnom i strpljivom Kristu.
4. POVLASTICA glasi: Podjeljuje se djelomičan oprost vjerniku koji u posebnim prilikama svakodnevnog života pred drugima dragovoljno pruža otvoreno svjedočanstvo vjere.
Ova povlastica potiče vjernika da otvoreno očituje svoju vjeru pred drugima, na slavu Božju i na izgradnju Crkve.
Primjenom ovih četiriju dopuštenja ili povlastica kršćaninov je život ispunjen milostima, čisti se srce od grijeha, grješnih navika i prilijepljenosti uz stvari ovoga svijeta te je tako sve više spreman primiti i dar potpunog oprosta.
Vjernik koji prikazuje Bogu svoje molitve i patnje u ovom životu stječe dvostruki dobitak: umanjuje vlastiti dug za grijehe, ali istodobno napreduje u svetosti, raste u ljubavi i jača u sjedinjenju s Bogom. Na taj način povećava mu se stupanj slave u nebesima kroz svu vječnost.

Priručnik o oprostima nadalje donosi i Ostale povlastice po kojima vjernik može zadobiti potpuni ili djelomičan oprost. Ne možemo ih sve ovdje nabrojiti. Nabrojit ćemo samo neke. Nemojte se žalostiti ako nemate Priručnik o oprostima. Možda imate Molitvenik ''Srce Isusovo, uzdanje naše''. Na početku molitvenika naći ćete kratko tumačenje o oprostima i posebne molitve po kojima možemo zadobiti oproste.
    Dobro je znati da svaki dan možemo primiti potpuni oprost. Već smo prije rekli što je potpuni oprost i koji su uvjeti primanja. Možemo ga svakodnevno primiti ako izvršimo navedene uvjete i učinimo jedno od četiriju slijedećih djela ili molitava:
1. Ako se barem pola sata klanjamo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
2. Ako barem pola sata pobožno čitamo Sveto pismo s dužnim poštovanjem prema Božjoj riječi.
3. Ako izmolimo u crkvi ili u obitelji ili u redovničkoj zajednici ili u pobožnoj udruzi Gospinu krunicu         (važno ju je moliti u zajedništvu s drugima).
4. Ako obavimo pobožnost Križnog puta ispred 14 zakonito podignutih postaja. Samo su dvije    stvari obvezatne: da se ide od postaje do postaje i da se razmatra Kristova muka.

Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''
U nastavku ćemo nabrojiti još nekoliko djela i molitava po kojima možemo zadobiti potpuni oprost u određene dane:

1. Ako pobožno primimo papinski blagoslov koji Sveti Otac podjeljuje Urbi et Orbi
2. Ako pobožno sudjelujemo u euharistijskoj procesiji, posebno na blagdan Tijelova
3. Na dan Prve pričesti mogu ga primiti prvopričesnici i svi prisutni
4. Na dan svečane mlade mise može ga primiti mladomisnik i svi prisutni
5. Ako smo tri cijela dana obavljali duhovne vježbe
6. Ako pohodimo župnu crkvu na dan glavnog proštenja; i ako pohodimo župnu crkvu na dan 2. kolovoza
7. Ako na Veliki Petak pobožno sudjelujemo u klanjanju križu
8. Ako od 1. do 8. studenog pobožno pohodimo groblje i makar samo u duhu molimo za pokojne. Ovaj potpuni oprost namjenjuje se samo za duše u čistilištu.
9. Ako na dan kad se slavi Spomen svih vjernih mrtvih pobožno pohodimo crkvu ili kapelu. I ovaj potpuni oprost namjenjuje se samo za duše u čistilištu.
10. Ako za vrijeme biskupijske sinode pobožno pohodimo crkvu određenu za sjednice. U našoj zagrebačkoj nadbiskupiji u tijeku je 2. Sinoda zagrebačke nadbiskupije. Dok ona traje možemo primiti potpuni oprost u katedrali.
11. Na blagdane utemeljitelja redova (sv. Ignacija, sv. Dominika, sv. Franje i drugih), ako pohodimo njihove crkve.

Naravno da to nisu svi potpuni oprosti. Neizmjerna je riznica Crkve i ikada je nećemo do kraja iscrpiti.

Dok tražimo potpuni oprost od Gospodina čineći određena djela ili moleći navedene molitve, ne smijemo zaboraviti ono što smo već rekli: Za potpuni oprost traži se sakramentalna ispovijed, sveta pričest, izvršenje propisanog djela uz koji je vezan potpuni oprost, molitve na nakanu Svetog Oca, npr. Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo te da nismo duhovno privezani ni uz jedan grijeh, pa ni laki.

Instrumental ''Molitvu moju poslušaj''


V.    ZAKLJUČAK
Naše razmišljanje o oprostima završit ćemo jednim primjerom iz života svete Terezije Avilske te kratkim, poticajnim tekstom iz molitvenika ''Srce Isusovo, uzdanje naše''.
U djelima sv. Terezije Avilske čitamo o jednoj vjernoj duši koja je posvetila veliku pažnju najmanjim oprostima odobrenim od Crkve. Nastojala je da ih dobije koliko je više mogla. Inače je živjela veoma redovitim životom, njezine su vrline bile kao u neke obične osobe, ničim se posebnim nije isticala. Kad je ta osoba preminula, sveta Terezija je vidjela na veliko svoje čuđenje kako njezina duša ravno ulazi u nebo, gotovo neposredno poslije svoje smrti, a da uopće nije bila u čistilištu. Kad se sv. Terezija tome čudila, naš joj je Gospodin objavio da se sve to tako zbilo zbog velike brižljivosti koju je ta osoba pokazala da postigne sve moguće oproste za vrijeme svog ovozemnog boravka. ''Na taj način je – dodao je naš Gospodin – potpuno zadovoljila za sav svoj dug koji i nije bio tako malen prije njene smrti i pristupila je pred Božji sud s velikom čistoćom svoje duše.''
A u navedenom molitveniku čitamo: ''Nastojmo se često i rado služiti ovim preobilnim duhovnim blagom koje nam nudi sveta Crkva za naše duhovno dobro i za dobro svetih duša u čistilištu. Stoga svaki dan, već ujutro, pobudimo želju da dobijemo sve oproste koje nam je taj dan moguće dobiti. A to neka nas potiče da stalno živimo u milosti Božjoj, da izbjegavamo svaki grijeh i bližu grešnu prigodu te sve više napredujemo u kreposti i kršćanskoj savršenosti. ''

KRAJ:  Ne boj se jer ja sam te otkupio